Kao što, recimo, lupetam, predsjednik Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović zakonski ni pod razno ne bio mogao biti izabran za Njegovu svetost patrijarha Srpske pravoslavne crkve.
Obrazlažući razloge i motive ove svoje (najnovije) političke ludorije, (civilne) izborne avanture, muftija Zukorlić neki dan, najprije kaže da je uvjeren u trijumf na predsjedničkim izborima u Srbiji. „Realno je očekivati, da u drugi krug predsjedničkih izbora uđemo Tomislav Nikolić i ja… Realno je, također, očekivati, da me će me aktuelni predsjednik Boris Tadić podržati u drugom krugu, kao što sam ja podržao njega na predsjedničkim izborima 2008. godine.“
Potom muftija Muamer Zukorlić podsjeća da je Tadić prije četiri godine, pobijedio za dlaku, u foto-finišu, Tadića i to zahvaljujući glasovima Bošnjaka. Potpuno tačno! Razlika između, tada radikala, Tomislava Nikolića i njegovog konkurenta Borisa Tadića, lidera Demokratske stranke iznosila je u drugom krugu izbora negdje oko stotinu hiljada glasova u korist Tadića.
Nije teško prepostaviti ko bi bio predsjednik Srbije da je bošnjačka zajednica u Srbiji glasala za Nikolića, odnosno da je eventualno apstinirala na izborima. Koliko je Zukorlić za to zaslužan, a koliko su ulogu imali lideri političkih stranaka u Sandžaku, SDP-a Rasim Ljajić i Sulejman Ugljanin, nema načina da se ustanovi, niti egzaktno provjeri. Niti ima neke specijalne potrebe za takvu vrstu provjere čak i da je izvediva.
Šta je, onda zajedničko za Borisa Tadića i Željka Komšića: pa to što su i jedan i drugi na čelu dviju država došli zahvaljujući (i) bošnjačkim biračima, odnosno njihovim glasovima!
Idemo dalje, a sve na temu „uloge Bošnjaka“ u demokratskoj revoluciji, odnosno transformaciji ex-jugoslovenskih republika, država. Da li bi prije skoro tačno šest godina, u maju 2006. godine referendum o nezavisnosti Crne Gore uspio onako kako ga je kreirala Evropska unija, da li bi dakle Milo Đukaković uspio osigurati 55 odsto glasova za nezavisnost i suverenost, da nije imao plebiscitarno uz sebe bošnjačku zajednicu u Crnoj Gori?
Ne bi, nema teorije! Znam da je u preredreferendusko vrijeme Đukanović panično tražio pomoć nekih od najuglednijih turskih biznismena porijeklom iz Crne Gore da agituju po nekim crnogorskim općinama sa bošnjačkom većinom koja se kolebala oko izlaska na referendum.
Šta bi bilo danas sa Srbijom da je 2008. predsjednik postao Toma Nikolić. Bi li bili uhapšeni Radovan Karadžić i Ratko Mladić, bi li iko ozbiljan iz Evrope i svijeta razgovarao sa Nikolićem, ko bi, primjerice investirao u kragujevačku „Zastavu“ milijardu eura, a da ga tamo dočekaju Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić? Odgovarati je suvišno, izlišno..
Šta bi ostalo od Crne Gore da je referendum propao, da Bošnjaci nisu pokazali zrelost i odgovornost prema svojoj domovini? Bila bi bez sumnje južna srpska provincija. I to u Srbiji Tomislava Nikolića.
Kakva, bi, konačno, bila sudbina Republike Srpske i Milorada Dodika, da na već istorijskoj sjednici u Bijeljini od prije 14 godina bošnjačkim glasovima Dodik nije izabran za premijera RS? Dodikov SNSD je tada imao dva, a Bošnjaci šest puta više poslanika u Narodnoj Skupštini Republike Srpske.
Bošnjačka politička volja i demokratski izbor, od Srbije, preko Crne Gore, donekle i Hrvatske, a pogotovo Republike Srpske bitno je odredila državni, politički, demokratski karakter eks-jugoslovenskih prostora. Najmanje je, čini se bošnjačka izborna volja, participirala u izgradnji i demokratskoj profilaciji Bosne i Hercegovine!
Izvor: Dnevni Avaz
