Dijalog između Beograda i Prištine će dovesti do normalizacije njihovih odnosa, kao i integraciju celog Balkanskog poluostrva u Evropsku uniju i NATO. To je dugi proces za koji Srbija i njeno javno mnjenje nisu još spremni, ističe u intervjuu za Radio Slobodna Evropa …
… Čarls Kapčan (Charles Kupchan), profesor na vašingtonskom univerzitetu Džordžtaun (Georgetown).
On, međutim, podsjeća na historijske primjere – Francuske i Njemačke, SAD i Velike Britanije, Norveške i Švedske, Brazila i Argentine – u svim ovim slučajevima bilo je potrebno vrijeme za pomirenje. Kapčan, stoga, smatra da ne treba očekivati dalje prekrajanje granica na Balkanu, u tom kontekstu ni otvaranje pitanja Sandžaka i Vojvodine. Najproblematičnija situacija, po njegovom mišljenju, jeste u BiH i Makedoniji.
RSE: Kako ocjenjujete situaciju na Balkanu pet godina nakon proglašenja nezavisnosti Kosova?
Kapčan: Mislim da je proglašenje nezavisnosti Kosova imalo pozitivan efekat i to bolji nego što su mnogi očekivali. Prije pet godina se predviđalo da će i formalno odvajanje Kosova od Srbije izazvati sukobe između njih i veliku nestabilnost u cijelom regionu. Mada je kasnije bilo slučajeva nasilja, mislim da je ovih pet godina prošlo prilično dobro. Naravno, ima još mnogo toga da se uradi. Još nisu normalizovani odnosi Srbije i Kosova. Osim Srbije, ni Bosna nije priznala Kosovo, koja je i sama prilično podijeljena. Međutim, ako se ima u vidu velika nestabilnost nakon nestanka Jugoslavije prije više od dvije decenije, ipak godina za godinom se ostvaruje napredak tako da je svjetlo na kraju tunela sve vidljivije. Stoga smatram da je nezavisnot Kosova više doprinjela stabilnosti Balkana nego što ga je destabilizovala. Mada je napredak veoma spor, proces ide u dobrom pravcu.
RSE: U Srbiji, pak, tvrde da kosovske institucije nisu funkcionalne, prije svega kada je riječ o kriminalu. Takođe, da je pozicija Srba teška. U Beogradu ističu da vlasti u Prištini nisu učinile skoro ništa da ohrabre povratak izbeglih Srba kao i da takoreći nijedan počinilac nasilja nad Srbima nije osuđen.
Kapčan: Postavlja se pitanje po kojim ćemo kriterijumima ocjenjivati učinak nove nezavisne države. Ako je pitanje da li je Kosovo liberalna demokratija koja cvijeta, bez kriminala i poštuje sva prava nacionalnih manjina – odgovor je ne. Međutim, ovi standardi za vrijednovanje su prestrogi, ako se ima u vidu istorija balkanskog regiona i teškoće sa kojima se Kosovo suočavalo. No, imajući u vidu realnost, smatram da je ostvaren značajan napredak. Veoma je ohrabrujuće da nije bilo prevelikog nasilja između Srba i Albanaca. Vlasti u Prištini su, naravno, činile greške ali su dosta uradile na obezbjeđivanju političkih i građanskih prava preostalih Srba. Ako je pitanje da li je proglašenje nezavisnosti Kosova udarac za multietničnost – odgovor je: da. Razlog je u tome što se secesija zasnivala na ideji da predominantno albansko stanovništvo nije moglo da živi udobno pod suverenitetom Srbije. No, da ponovim, ostvaren je značajan pomak. Treba imati u vidu da proces pomirenja traje dugo. Pet godina je kap u kofi u ovakvoj situaciji. Pokušajte da zamislite kakvi su bili odnosi između Njemačke i Francuske oko 1950-e godine? Ne baš tako dobri. Danas granicu između njih niko ne čuva i Njemci takoreći ne primjete kada su je prešli prilikom ulaska u Francusku, ili Francuzi u Njemačku. Ali, to nije moguće preko noći. Ne iznenađuje što su odnosi između Srbije i Kosova otuđeni.
RSE: Kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, isticano je da je to završni čin u dezintegraciji bivše Jugoslavije, odnosno da je time okončano prekrajanje granica na Balkanu. Međutim, pesimisti smatraju da taj proces nije završen. Tako se pominje mogućnost ujedinjenja Kosova i Albanije, priključenja sjevernog djela Kosova Srbiji, kao i Preševske doline Kosovu, zatim da se odvoji zapadni dio Makedonije naseljene pretežno Albancima. Na kraju, navodi se da nije okončana ni dezintegracija same Srbije, odnosno da bi nakon zatvaranja pitanja Kosova, na dnevni red mogli da dođu Sandžak i Vojvodina.
Kapčan: Niko, naravno, ne zna šta donosi budućnost. Međutim, smatram da je veoma malo vjerovatna mogućnost ujedinjenja Kosova i Albanije. Takođe, mislim da će Sandžak i Vojvodina vjerovatno ostati dio Srbije. Treba obratiti pažnju na dva pitanja. Prvo je Bosna gdje su velike podjele i još se ne nazire mogućnost da postane jedinstvena i funkcionalna država. Drugo, situacija u Makedoniji je potencijalno problematična na duže staze, jer se pomjera ravnoteža u korist Albanaca čiji broj brže raste imajući u vidu veću stopu nataliteta nego među Makedoncima. Doduše, ne pratim pomno u kojoj mjeri se primjenjuje Ohridski sporazum, ali je Makedonija zemlja u kojoj nije završena priča kada je reč o međunacionalnim odnosima.
RSE: A kada je riječ o sjeveru Kosova i Preševskoj dolini?
Kapčan: Smatrao sam da je sjeverno Kosovo trebalo da bude na pregovaračkom stolu tokom ovog dijaloga Beograda i Prištine. Međutim, koliko sam informisan, to pitanje je zatvoreno i nije aktuelna razmjena sjevernog dela Kosova za Preševsku dolinu. Sada se Priština suočava sa značajnim zadatkom kako da ovu oblast integriše u ostatak Kosova. To će biti težak i dugotrajan proces.
RSE: Hoće li dijalog Beograda i Prištine dati neki opipljiv rezultat?
Kapčan: Ja sam prilično siguran da će ovaj dijalog dovesti do normalizacije odnosa Srbije i Kosova, kao i integracije cijelog Balkanskog poluostrva u Evropsku Uniju i NATO. Znam, dakle, kako će izgledati završetak priče. Međutim, ne znam kada i kako će se doći do njenog kraja. Stvari se ipak pomjeraju. Stvara se realnost na terenu a političari to treba da prate. Dakle, o tome treba razmišljati kao postupnom i permanentnom procesu – mjesec po mjesec, godina po godina – tako da na kraju Srbija i Kosovo normalizuju odnose. Srbija i njeno javno mnjenje nisu za to još spremni. No, kao što sam rekao, ako se osvrnete na historijske primjere – Francuska i Njemačka, SAD i Velika Britanija, Norveška i Švedska, Brazil i Argentina – u svim ovim slučajevima bilo je potrebno vrijeme za pomirenje. Ništa se ne dešava preko noći.
RSE: Da li je formalno priznanje Kosova od strane Srbije dio tog procesa? U Srbiji su, na neki način zatečeni. Najprije se prije nekoliko godina isticalo da je za ulazak Srbije u EU dovoljna normalizacija odnosa sa Kosovom. Nakon toga je ljestvica podignuta pa je Beogradu predočeno da će na kraju pregovora sa Briselom, a prije ulaska u EU, ipak morati da i formalno prizna Kosovo, imajući u vidu negativna iskustva sa prijemom podijeljenog Kipra. U posljednje vrijeme se čuju glasovi da se od Srbije očekuje da to uradi mnogo ranije, možda čak i za dobijanje datuma za početak pregovora ove godine.
Kapčan: Ako je pitanje da li će Srbija na kraju ovog procesa morati da prizna Kosovo – odgovor je nesumnjivo: da. Hoće li se to desiti ove, 2013-e? Mislim da je to malo vjerovatno. Nema sumnje da su evropske integracije Srbije povezane sa pitanjem njenog odnosa sa Kosovom. Stvar je pregovora da li će to iziskivati i formalno priznanje Kosova. Ovde je ključna riječ – strpljenje. To znači da će biti potrebno vrijeme, ali mi se čini da Srbija i Kosovo idu polako u pravom smjeru.
RSE: Da li će Srbiji biti potreban podsticaj, odnosno da nešto dobije zauzvrat da bi mogla lakše da prihvati nezavisnost Kosova. Dačić je nedavno pomenuo nužnost sveobuhvatnog sporazuma. Šta bi on podrazumijevao. Nikolić je, između ostalog, naveo da bi trebalo omogućiti formiranje saveza srpskih opština na Kosovu. U Prištini, pak, smatraju da je Ahtisarijev plan okvir koji omogućava Srbima sva prava.
Kapčan: Ne znam šta srpski političari podrazumijevaju pod sveobuhvatnim planom. Međutim, kada se stavi u prvi plan ulazak u EU, ekonomska pomoć Brisela, privredni rast, zapošljavanje, putovanje po starom kontinentu – i time stanovništvo Srbije okrene budućnosti a ne prošlosti – onda će kosovsko pitanje vremenom izgubiti važnost za Beograd. Zato smatra da će nas strpljenje i podsticaji, koje pominjete, postepeno dovesti do cilja. To će možda uključiti i raspravu o sjeveru Kosova, o autonomiji, zatim vraćanje na Ahtisarijev plan o lokalnoj samoupravi za Srbe. To se u ovom trenutku ne zna, ali ako se sve to stavi u širi kontekst evropskih integracija, uz strpljenje – onda će ishod biti pozitivan.
RSE: Stiče se, međutim, utisak da u Srbiji opada entuzijazam za članstvo u EU, što potvrđuje i posljednje istraživanje prema kome samo 41 odsto građana podržava evropske integracije, dok je ta cifra prelazila 70 procenata kada je Đinđić bio premijer. Na to svakako utiče trenutna ekonomska kriza u eurozoni, prije svega u Grčkoj, koja je balkanska država. Ljudi u Srbiji smatraju da EU nije panaceja koja će riješiti sve njihove probleme. Istovremeno, bez obzira na važnost ekonomskog boljitka, nacionalno pitanje i dalje igra značajnu ulogu. Dio građana Srbije se pribojava da kada se u potpunosti završi priča sa Kosovom, da će Zapad pokrenuti pitanje statusa Preševske doline, Sandžaka i Vojvodine.
Kapčan: Ne očekujem veliki entuzijazam u Srbiji za evropske integracije, jer tog elana nema sada nigdje, zato što EU prolazi kroz veoma ozbiljnu krizu. Finansijska nestabilnost u eurozoni dovodi u pitanje čitav projekat ujedinjenja starog kontinenta. Smatram, međutim, da će ova godina biti mnogo bolja po EU nego prethodna. Finansijska situacija se stabilizuje, Merkelova izgleda želi da zadrži Grčku u eurozoni. SAD i EU su upravo pokrenuli inicijativu za potpisivanje sporazuma o slobodnoj trgovini, čime bi se znatno povećao bruto društveni proizvod na obe strane Atlantika – za najmanje nekoliko stotina milijardi dolara, i time ponovo omogućio privredni rast. Sa poboljšanjem poslovne klime u EU, Srbija će svakao imati interesa da bude tog procesa.
U mjeri u kojoj se društvo integriše u regionalne institucije i napredak je opipljiv, onda se mijenjaju i prioriteti. Naravno, ne tvrdim da će kosovsko pitanje iščeznuti sa političke scene Srbije u narednih, recimo, desetak godina, odnosno da će ga sljedeće generacije Srba zaboraviti. Međutim, ti izmenjeni društveni prioriteti će dovesti do smanjenja značaja historijskih i teritorijalnih pitanja. Smatram da će se to dogoditi paralelno sa ulaskom Srbije u EU, čime će, na kraju, sukobi i krvoprolića na Balkanu postati stvar prošlosti.
