Gospođu Branku zatekli smo u oblacima okovanom Sarajevu. Čudna joj je, kaže, ova zima, prva koju provodi bez svog Kemala s kojim je u braku bila gotovo četrdeset i četiri godine.
– Nakon snijega pritisla je južina, oblaci, smog i magla. Premda ne volim takvo vrijeme, nadam se da će potrajati, da neće opet sada okrenuti na snijeg. Nikako ne bih voljela da snijeg opet napada pa da ne mogu doći u Zagreb, u Lisinski – govori Branka Monteno o koncertu nazvanom ‘Prijatelji i Kemo – Hiljade pahulja bijelih’ kojim se treba obilježiti prva obljetnica smrti jednog od najvećih kantautora i muzičara u regiji. Kemalu Montenu u čast više od dvadeset najpoznatijih domaćih i regionalnih muzičara trebaju interpretirati njegove pjesme u utorak, 19.01.2016. godine, u KD Vatroslav Lisinski, s početkom u 20 sati. Na koncertu trebaju nastupiti Danijela Martinović, Dražen Žerić Žera, Halid Bešlić, Haris Džinović, Rade Šerbedžija, Tereza Kesovija, Teška industrija, Željko Bebek, Željko Samardžić, Gabi Novak…
– Radujem se što ću ih sve vidjeti. Drago mi je što je Gabi pristala nastupiti. Nas dvije posljednji put smo se čule nedugo nakon što je otišao Arsen. Kemo i Arsen bili su veliki prijatelji, teško je riječima i opisati koliko su se njih dvojica međusobno uvažavali, razumjeli, voljeli i zajedno se smijali, šalili… Kad je Arsen otišao, samo nekoliko mjeseci nakon Keme, nazvala sam Gabi. Nismo dugo razgovarale. Rekla mi je: ‘Branka, sve znaš’ – prisjeća se gospođa Branka koja kaže da joj mnogo znači to što su prijatelji i kolege Kemala Montena odlučili napraviti koncert njemu u čast.
DOBAR ČOVJEK. – Znam ja da je on svima bio drag. U svakom je društvu bio omiljen, svi su ga voljeli, ali me dirnulo to što će pjevati njemu u čast, jer sam isto tako svjesna da život ide dalje, da ljudi imaju svoje brige i probleme, pa se u svakodnevnoj jurnjavi izgube i, možda, zaborave na neke drage ljudi kojih više nema među nama – kaže Branka Monteno, kojoj je prva asocijacija na supruga njegova dobrota.
– On je bio stvarno dobar čovjek. Možda to nekome može zazvučati izlizano, ali baš je bio takav. U njemu nije bilo ni trunčice zločestoće. Nikad on o nikome nije rekao ni pomislio ništa ružno, uvijek je u drugim ljudima tražio samo ono najbolje i najljepše – dodala je gospođa Branka koja je Kemala upoznala kada joj je bilo samo šesnaest godina.
– Branka je bila i ostala moja prva, prava, velika i jedina ljubav – uvijek je isticao sarajevski kantautor, no njegova supruga danas uz smiješak kaže da to zapravo i nije bila ljubav na prvi pogled. Barem ne s njene strane.
– Sreli smo se prvi put 1966. godine na Korzu, u Sarajevu. Odmah sam mu se svidjela, poslije je uvijek rado pričao da je, čim me je ugledao, rekao samom sebi: ‘Moja si’. A ja? Ma, svidio se i on meni, onako mlad i nasmijan, ali lagala bih kada bih sada rekla da sam u sebi pomislila: ‘I ti si moj’. Nisam ja tada ni znala ko je taj mladić dvije godine stariji od mene koji me pitao bih li s njim išla u kino. Bavio se on već tada muzikom, ali mene je u to doba više zanimao sport, rukomet i košarka. A, ruku na srce, nije on tada još bio ni jako popularan, tek je počeo pjevati, pa nije ni čudo da dotad nisam čula za njega. Tek godinu dana nakon što smo se upoznali on je nastupio na festivalu ‘Vaš šlager sezone 1967.’ – prisjetila se gospođa Branka prvog festivalskog nastupa svog muža, kada je osvojio prvu nagradu pjevajući pjesmu “Lidija”.
500.000 DINARA Vjenčali su se tri godine kasnije, 1971., a jedno uz drugo stajali su gotovo četrdeset i četiri godine, u dobru i u zlu, u danima kada je bio na vrhuncu karijere, ali i u trenucima neimaštine, u počecima braka, kada su se snalazili kako su znali i umjeli.
– Nije bilo para. Oženili smo se s 500.000 starih dinara koje sam dobio kao avans od Jugotona. Svadba je stajala 400 dinara, a preostali iznos potrošili smo na bračno putovanje na kojem smo bili na Palama, u blizini Sarajeva. Za nešto više i skuplje nije bilo novca – često je isticao Kemal Monteno koji je svojoj Branki upravo u to doba napisao jednu, po mnogima, njegovu najljepšu ljubavnu pjesmu nazvanu “Jedne noći u decembru”. Umjesto skupocjenog poklona, za koji nije imao novca, tu je pjesmu darovao voljenoj ženi za rođendan.
– Kad me danas pitaju koja mi je najdraža njegova pjesma, uvijek razmišljam, a onda se na kraju opet odlučim za ‘Jedne noći u decembru’ – kaže Branka Monteno kojoj je drago da njenog supruga, koji je još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća slovio za veliku zvijezdu, slava nikad nije ni opila ni promijenila.
– On je uvijek bio i ostao normalan, jednostavan čovjek. Nikad se nije pravio važan zato što se njegove pjesme pjevaju, zato što ga publika voli… – govori Branka Monteno koja je sa suprugom prvih nekoliko bračnih godina živjela kao podstanarka. Godine 1972. rodila se njihova Adrijana (s kojom gospođa Branka danas živi u Sarajevu), tri godine kasnije rodio se i sin Đani (kojeg Branka Monteno često posjećuje u Zagrebu, gdje živi već godinama).
BRIGA ZA DJECU. – Kakav je bio naš brak? Dobar. Mi se nikad nismo povlačili po medijima nikakvim aferama ni skandalima. Vrijeme što smo ga provodili skupa uvijek je bilo ispunjeno njegovom nježnošću i njegovom ljubavi i brigom za djecu i mene – prisjeća se Branka Monteno.
A onda je došao rat. Gospođa Branka, baš poput svog supruga, vjeruje da je upravo rat u Sarajevu uvelike utIcao na njegovu bolest.
– Ispostavilo se kasnije da je Kemo godinama imao šećernu bolest i da je tako živio, a da to nije ni znao. Za bolest smo doznali tako što je na jednom nastupu pao u nesvijest. Mislila sam da će mi srce puknuti od brige kad su mi to javili. Otišao je potom na medicinske pretrage u Ljubljanu, gdje se ustanovilo da ima dijabetes. Ova bolest oslabila mu je bila i srce, pa su mu 2011. godine ugradili premosnicu. Morao je godinama odlaziti i na dijalizu, ali nikad nije klonuo duhom. On se do posljednjeg trenutka šalio, nije dao da nas plaše crne misli, sve ih je rastjerivao osmijehom i dobrotom – govori udovica Kemala Montena, koji je preminuo 21.01.2015. godine, u 67. godini života. Nakon transplantacije bubrega na koji je čekao tri godine, došlo je do komplikacija, potom teške infekcije i naposljetku sepse.
VESEO DO KRAJA. – Tih dana sjećam se u nekoj magli. Sve nas je zatekla njegova smrt. Znala sam da nije dobro, da je riječ o velikim komplikacijama, a opet sam se nadala i vjerovala da neće završiti tako kako je završilo. Dan prije nego što je umro bila sam mu u posjetI u bolnici. Okupala sam ga, poljubila… Bio je dobro raspoložen, čak se i šalio. A onda, dan poslije… Još mi je teško govoriti o svemu tome. Sve mi je to nekako u magli. I njegova smrt i sprovod. Razmišljali smo o tome gdje ćemo ga pokopati, u Zagrebu ili u Sarajevu, a onda smo se ipak odlučili za Sarajevo, grad u kojem posljednju godinu i ja provodim većinu vremena da bih mu mogla otići na grob – zaključila je Branka Monteno.
