Alena su mnogi bili otpisali. Tih, povučen dječak, koji ni s kim nije progovarao. Imao je loše ocjene iz svih predmeta. A onda je u njegov razred došla nova učiteljica, Nermina. Čas je bosanskog jezika i priprema pismene zadaće. Nastavnica prilazi dječaku i pokušava razgovarati s njim.
“Ma nema svrhe, ja ne znam pisati. Uvijek sam dobijao jedinice, pa ću i sada dobiti jedan”, on joj kaza.
“Hajde da probamo, vidjet ćeš da možeš”, reče mu nastavnica. Alen je nesigurno počeo pisati, a nastavnica mu je pomagala.
Idući čas došle su ocjene iz pismene. Na opće iznenađenje svih učenika, Alen je dobio četvorku. Prvu četvorku u životu. Izašao je pred tablu i počeo plakati. Otišao je kući i ocjenu pokazao roditeljima. Svi su zaplakali, a onda je otac otišao u školu i zahvalio se nastavnici. Rekao je da su sve pokušavali sa sinom, izgubili nadu, a sada je on potpuno drugo dijete.
Alen je završio osnovnu, srednju školu…
Malo ljubavi i ohrabrenja
Priča o ovom mladiću i njegovoj nastavnici iz Konjica još je jedan pokazatelj kolika je važnost učitelja u našim životima. Šta malo ljubavi i ohrabrenja može učiniti za budućnost mladih, i obratno.
Danas, 5. oktobra, širom svijeta obilježavamo Svjetski dan učitelja i sjećamo se onih koji svoje vrijeme i trud ulažu u obrazovanje novih generacija. To je najmanje što možemo učiniti za one koji su živote mnogih ljudi promijenili nabolje.
Učiteljski poziv često se nađe na margini društvenih dešavanja, izuzev kad su u pitanju upozorenja na teški materijalni položaj radnika u prosvjeti. Jesmo li svjesni važnosti uloge koju nastavnici obavljaju? Imamo li sluha za njihove probleme, potrebe i brige?
Učitelje ne smijemo zaboraviti, jer svi smo mi bili nečiji učenici. Imali smo nastavnike koje smo voljeli, ali i one druge, koji nismo simpatisali. Ipak, ne možemo poreći da je njihov posao bio izuzetno težak i da im je trebalo mnogo strpljenja da nas nečemu nauče, istrpe nestašluke i oproste nam ružne postupke i riječi.
Učitelji su mentori. Oni nadahnjuju mlade i stare, vode ih svojim primjerom. Oni su snaga i podrška našoj djeci. Oni rade s njima, pomažu im da steknu snagu i isprave greške. Učitelji ostaju u uspomeni svakog djeteta čije su srce dotakli osmijehom i ohrabrenjem.
Zato je biti učitelj mnogo više od običnog zanimanja. To je poziv. Učitelj je na svom radnom mjestu cijeli dan, na njega se drugi ugledaju u školi i van nje, njegove postupke prate i ocjenjuju. Svojim primjerom on oblikuje ponašanja mladih, u njihove umove i srca usađuje najljepše sjemenje ljubavi prema knjizi i nauci.
Hvala za životne lekcije
Riječ i djela učitelja zato moraju ići paralelno, moraju se poklapati i međusobno potvrđivati. Ne kaže se uzalud da riječ bez djela i teorija bez prakse nemaju nikakve praktične vrijednosti.
Posao učitelja zahtijeva veliku ljubav prema djeci, želju da im pomogne da uspiju u životu, a to može postići samo ako se i sam odgaja, ako ga odlikuju spremnost da se trajno usavršava i obrazuje, predanost zadacima i poslovima, entuzijazam, preciznost i odgovornost.
Dragi učitelji, vi ste ti koji odgajate buduće generacije naših učitelja, naučnika, ljekara, pisaca, umjetnika, intelektualaca, onih koji će ovaj svijet učiniti ljepšim mjestom za življenje. Vi nas nadahnjujete da učimo i volimo knjigu, znanje i nauku i budemo pošteni i korisni članovi društva. Imate posebno mjesto u našim i srcima vaših učenika.
Učitelji, neka vam je sretan vaš Dan, sa željom da vas u budućnosti dočekaju bolji uvjeti rada i veće razumijevanje društva za vaše probleme i potrebe.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
