Ostavka ministra razvoja i turizma u Vladi Crne Gore zbog umiješanosti dvojice vladinih službenika u korupcijske afere izazvala je veliku medijsku pažnju u Crnoj Gori i zemljama regije. Iako su zemlje zapadnog Balkana opterećene korupcijom, ostavke vladinih funkcionera vrlo su rijetke.
Ministar Pavle Radulović rekao je na vanrednoj konferenciji za novinare u Podgorici da su građevinski inspektori Zoran Bošković i Vladan Juretić osumnjičeni da su reketirali biznismena Boška Nenezića kako bi mu omogućili da nastavi gradnju objekta u Budvi uprkos istekloj dozvoli, zbog čega je on podnio ostavku koju je nazvao moralnim činom a cijelu aferu njegovim profesionalnim propustom.
“Kao građanin, užasno sam pogođen”, rekao je Radulović.
Jedna ostavka nedovoljna za optimizam
Prema izvještajima domaćih i međunarodnih organizacija, korupcija i nepotizam u državnim institucijama među vodećim su razlozima zbog čega zemlje zapadnog Balkana (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Srbija) teško ostvaraju napredak. Na nedavnoj panel-diskusiji u New Yorku koju su zajedno organizirali Institut Hariman Univerziteta Columbia i Univerzitet Essexa (Velika Britanija) zaključeno je da sadašnji stepen korupcije dovodi do toga da Zapadnom Balkanu ponovo prijeti ratna histerija iz devedesetih, te da je potrebno što prije pospješiti vladavinu prava u tim zemljama.
Daliborka Uljarević iz Centra za građansko obrazovanje u Podgorici rekla je da se slaže da ostavka ministra Radulovića može biti važan korak ka razvoju demokratije u Crnoj Gori, ali za nju moralna ostavka jednog ministra još ne može biti dovoljna da bi građani imali razloga za prevelik optimizam. Ne misli da bi na Zapadnom Balkanu moglo tako brzo doći do pozitivne promjene odnosa prema državnim institucijama i društvu, barem ne unutar samih tih institucija, pa rješenje na prvom mjestu vidi u promjeni svijesti samih građana, koji mehanizmima demokratskih izbora mogu osnažiti politike i institucije.
“Daleko smo mi od države funkcionalne vladavine prava i razvijene demokratske političke kulture da bi se čin ostavke jednog člana Vlade tumačio kao uobičajen potez. Stoga je važno odluku Radulovića istaći i pozdraviti jer ona doprinosi potrebnoj revitalizaciji instituta odgovornosti u crnogorskom političkom spektru. Naravno, ne treba imati iluzije da će to na mnoge uticati, a posebno imajući u vidu da je bilo drugih koji su ostavku i prije njega trebali ponuditi”, kaže Uljarević za Al Jazeeru.
Korupcija u BiH legitimno zanimanje
Povlačeći paralelu između Bosne i Hercegovine i Crne Gore, Ivana Korajlić iz Transparency International BiH kaže da su u toj zemlji u pravosuđe imenovani ljudi koji su prethodno bili osuđivani, što je za nju jasan indikator da se ne može očekivati ni da drugačiji odnos bude prema nosiocima izvršne i zakonodavne vlasti.
“Došli smo tako do situacije da je korupcija postala potpuno transparentna, da najviši zvaničnici javno priznaju svoju umiješanost uz komentar ‘Da, pa šta?'”, kaže Korajlić.
“I građani, bez obzira na nezadovoljstvo, pomirili su se sa činjenicom da su svi isti i, što je još gore, da se ne može ništa uraditi. Navikli su se na bahatost i bezobrazluk, izgubili nadu da se građani pitaju i zbog toga na kraju i imamo situaciju da ovoliko ljudi odlazi iz zemlje”.
Društva na Zapadnom Balkanu nemaju sistem zasnovan na zaslugama nego konce upravljanja drže klijentelističko-nepotističke veze, kojima je u fokusu partijski ili partikularni, a ne javni interes, pa im samim tim ni odgovornost nije imanentna, smatra Uljarević, dok Korajlić kaže da se izborne pobjede osiguravaju pritiscima, kupovinom glasova i zloupotrebom budžetskih sredstava, pa se političke stranke i njihovi kandidati uopće ne bore za integritet.
“Kod nas (Crna Gora) odomaćio se i jedan izraz, ‘učinjen’, kao sažeti opis za onog ko je spreman da zloupotrebi javna ovlašćenja da bi učinio neku uslugu rođaku, partijskom drugu, poslovnom partneru, odnosno nekom sa kim ima određenu relaciju i stvarni ili pretpostavljeni lični interes. Takav ‘učinjen čovjek’ je neko ko još, nažalost, ima veće razumijevanje javnosti nego onaj koji će se dosljedno pridržavati zakona i svojih ovlašćenja. Posljedično, u takvom ambijentu ni političke partije ne moraju voditi računa o tome da im funkcioneri budu ljudi sa integritetom i kredibilitetom nego se i one radije okreću onima koje lakše mogu kontrolisati, a koji će i poistovjetiti svoj i partijski interes znajući da ih jedino takva partija štiti od nerijetko i krivičnih postupaka čiji bi predmet bili u razvijenim demokratskim društvima”, kaže Uljarević.
“Ukratko, moramo da mijenjamo dosta toga u stanju građanske svijesti, a to ne ide brzo ni lako iako ima određenih pomaka”, zaključuje Uljarević.
