Sudija je Džindajev postupak okarakterisao kao “nevjerovatno okrutan i bezosjećajan”, a način na koji se rješio supruge kao “hladnokrvan i promišljen”.
Na dan ubistva, kamere su ga snimile kako na obližnjoj benzinskoj pumpi puni plastičnu bocu gorivom, a komšijama je rekao da u zajedničkoj peći u popločanom zadnjem dvorištu spaljuje i obično smeće.
Policija je, međutim, dva dana kasnije u peći pronašla do neprepoznatljivosti izgoreo ženski leš, a u konterjneru u blizini kuće takođe spaljeni madrac, koji je Džindaj iskoristio da bi preneo tijelo.
Na sudu se branio da ga je supruga fizički napala, i da je pokušala da pobjegne od kuće nakon što mu je prethodno ukrala 500 funti.
Sudskim vještačenjem je ipak ustanovljeno da su ogrebotine na njegovom licu najvjerovatnije nastale dok se nesretna žena očajnički borila za život.
Sama u stranoj zemlji, u koju je lažima domamljena, bila je u veoma ranjivom položaju i skoro potpuno zavisna od supruga koji ju je lagao u pogledu svoje seksualne orijentacije.
Uprkos tome odbila je da prihvati život u laži, samo da bi se sačuvala konvencija, i to je platila životom. Džindaj je osuđen na doživotnu robiju, bez prava na pomilovanje do isteka 21. godine.
