Protiv bezobrazluka i beskurpuloznosti svjetskih brendova može se boriti na dva načina: u institucijama sistema i tržišnim bojkotom, odnosno kupovinom domaće, dovoljno kvalitetne alternative.
Kupiti pelene za moju, sada već dvomjesečnu, kćerkicu nije izgledao kao posebno zahtjevan zadatak, čak ni za nepraktičnog i prilično smotanog kupca, što definitivno jesam. Po dolasku u jednu od specijaliziranih prodavnica, skoro bez razmišljanja opredijelio sam se za poznatu svjetsku marku, podrazumijevajući da mi je najbolja preporuka iskustvo kupovine i korištenja istih proizvoda iz vremena kada je moja starija kćerka, sad već skoro tinejdžerka, bila beba.
Prošlo je od tada dosta godina, ali računao sam da snažni, poznati i priznati brendovi, upravo iz razloga oštre konkurencije, moraju držati visok nivo kvaliteta, kako bi zadržali kupce pred plimom nove, I, što je za naše uslove posebno značajno, jeftinije ponude.
Računao i probudio se u noćnoj mori, u kojoj moja žena i ja u 3:00 sata ujutro navrat-nanos skidamo odjeću sa bebe koja vrišti i plače mokra do gole kože, a pri tom i gladna, da bi je obukli u suhu odjeću i konačno prepustili utješnom ukusu majčinog mlijeka. Kada se scena ponovila i druge noći, shvatili smo da je vrijeme da se ponovo zaputim u istu prodavnicu, ali slijepo vjerujući istom brendu, ovoga puta sam uzeo “višu klasu” pelena istog proizvođača, koja je, zbog izreklamiranog “ekstra kvaliteta”, bila i skuplja za trećinu cijene od ostalih.
Sumnjivi ‘indikator vlažnosti’
Kao i svakom zabludjelom potrošaču starog kova, veća cijena uvijek mi je bila sinonim za veći kvalitet. Te treće noći – nakon što je prošla još jedna epizode rješavanja posljedica visoko propuštajućih pelena i nakon što sam se pogladio po magarećim ušima – konačno sam shvatio koliko je moja bolja polovina bila u pravu kada je predložila jednostavnije rješenje za problem nekvalitetnih pelena: da ih naručimo iz Njemačke.
Da, iste ove pelene, od istog, “top quality” proizvođača. Jer smo oboje – ona brže, a ja malo sporije – intuitivno spoznali da se sa stoprocentnom sigurnošću možemo pouzdati u to da iste ove pelene kupljene u Njemačkoj ne propuštaju. Da zaista budu suhe makar šest sati. I da zaista nema curenja kad se zalijepe. I da im zaista nečemu služi ono što se zove “indikator vlažnosti”.
Ali, za moju naivnost i zanesenost neupitnim kvalitetom poznatog brenda nije kriv proizvođač. On je fino, krupnim slovima, sve navedene karakteristike napisao na ruskom jeziku… Ova sitna, ali zapravo, suštinska razlika vodi nas u vrli, novi svijet beskurpulozne korporativne logike pravljenja istih proizvoda s različitim karakteristikama za građane prvog, drugog i trećeg reda. Građani prvog reda su, dakako, stanovnici zemalja stare Evropske unije, oni drugog reda su iz zemalja uglavnom istočnog bloka, friško primljenih u zajednicu “ravnopravnih građana Evrope”, dok smo trećeligaši mi, ostali, koji se nalazimo iza visoko podignutih ograda tvrđave Evrope.
A ruski jezik je tu slučajno: alarm za oprez pri kupovini su i deklaracije na češkom, poljskom, bugarskom, rumunskom i inim jezicima naroda i narodnosti koje su sretno uplovile u EU u posljednjih dvanaestak godina.
Ugledajmo se na Hrvatsku
Ova moja spoznaja, naravno, nije otkriće Amerike. I Institucija ombudsmana za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine već odavno očiglednom smatra činjenicu lošije kvaliteta proizvoda u Bosni i Hercegovini od onih koji su namijenjeni potrošačima na tržištu EU-a. Riječ je kako o prehrambenim proizvodima, tako i o tehničkoj robi, odjeći, obući i slično.
U prilog tome govori činjenica da je u posljednje vrijeme mnogo robe povučeno sa bh. tržišta zbog sumnjive kvalitete. To je posljedica provedbe politika segregacije tržišta, koja omogućava poduzetnicima iz članica EU-a i ostalih zemalja plasiranje proizvoda slabije kvalitete na tržište Bosne i Hercegovine. Oni takvu politiku pravdaju navodnim povećanim troškovima poslovanja i karakterističnim potrebama pojedinih regija svijeta, stav je koji su ombudsmani prenijeli portalu Buka još prije dvije godine.
Za razliku od nas trećeligaša, gdje se samo konstatira da nam svašta prodaju i da nas zasipaju nekvalitenim, a pri tom još i skupljim proizvodima, u susjednoj Hrvatskoj ova činjenica je podigla na noge i evropske parlamentarce, i državne institucije. Prije petnaestak dana Biljana Borzan, zastupnica u Evropskom parlamentu, i Andrea Gross-Bošković, ravnateljica Hrvatske agencije za hranu, predstavile su rezultate ankete koja je pokazala da velika većina hrvatskih građana, njih čak 82,6 posto, smatra da su proizvodi namijenjeni hrvatskom tržištu slabije kvalitete od onih za tržišta zapadnih zemalja EU-a, i najavile istraživanje kojim će usporediti kvalitet 27 proizvoda na hrvatskom i njemačkom tržištu.
Pod lupom će biti i “divovi” poput Coca cole i Pepsi cole, Nestea hladnih čajeva, piva Heineken, tune Rio mare i Barilla tjestenine, sredstva za pranje i čišćenje kao što su Ariel, Silan i Domestos i sredstava za higijenu Nivea i Colgate paste za zube. Cilj hrvatske europarlamentarke je da mijenja zakone na način da se onemogući proizvođačima da pod istim imenom plasiraju različite proizvode u različitim državama, “jer ako smo jedna unija, ako imamo zajedničko europsko tržište, nema opravdanja da proizvodi budu različiti”, pojasnila je Borzan.
Nutela s manje lješnjaka
Ako ima šta sramotnije i podlije od činjenice da svima nama ovdje na Balkanu, bez obzira jesmo li u EU ili ne, originalni proizvođači, a ne neki divlji falsifikatori, zaista uvaljuju lošije kopije svojih proizvoda, onda je to obrazloženje koje se nudi u vidu “različitih ukusa”, ili “potreba pojedinih regija svijeta”. Indikativan je u tom smislu primjer popularne Nutele, za koju je, kako kažu u srbijanskom Centru za zaštitu potrošača, utvrđeno da ima mnogo manje lješnjaka u namazu namijenjenom tržištu Jugoistočne Evrope nego u onom namijenjenom Zapadnoj Evropi, a razlog je to što je, navodno, nekim istraživanjem utvrđeno da konzumenti iz Jugoistočne Evrope više vole Nutelu s manje lješnjaka!?
Ne znam da li je poznati svjetski brend pelena, čije sam proizvode za tržište Bosne I Hercegovine prestao kupovati, provodio istraživanja i utvrdio da u zemljama Zapadnog Balkana i bivšeg Varšavskog pakta više cijene pelene koje propuštaju i da naše bebe baš vole osjećaj koji izaziva mokra odjeća na koži. Ali, znam da se protiv njihove sile, bezobrazluka i beskurpuloznosti može boriti, i to na dva načina: u institucijama sistema, dakle onako kako je to za Hrvatsku najavila Biljana Borzan, i tržišnim bojkotom, odnosno kupovinom domaće, dovoljno kvalitetne alternative.
Onima manje borbenim, ukoliko se baš ne žele odreći svjetskih brendova koji lažiraju sami sebe, jedina je preporuka da se, umjesto u domaće tržne centre, zapute u – Njemačku. Uz devizu – ako su naši preci mogli u Trst po farmerke, što i mi ne bi u Minhen po pelene…
