Premda sam se odvezao od matične zemljice Bosne, ipak neka tanka veza me i dalje veže za nju. Nije lako pobjeći od vlastitog porijekla, a nije ni da hoću da pobjegnem. Nego čovjek najviše promišlja sebe i svoju zemlju onda kada nije više u njoj. A ja nisam u svojoj zemljici već dugih četrdeset i više dana. Pa dobro, nije to ništa posebno, i prije sam izbivao iz zemljice. Samo što sam sada rezident u zemlji meda, mlijeka i čokolade. I putujem iz svoje nove dežele po staroj, dobroj Jevropi i “kući” se vraćam u jedan grad po Alpama.
Grad na istoimenom jezeru, glavni grad istoimenog kantona. Grad koji je čuven po kolaču od trešanja i istovrsnoj rakiji. Ali to nije tema ove tekstualne emisije.
Tema je osjećaj nepripadanja kojeg sam akceptirao, i prihvatio kao najmilijeg roda. Nigdje se više ne ističe taj osjećaj nego kada si u stranoj zemlji i onda iz nje putuješ u druge strane zemlje. Teoretski sam možda i letio iznad Bosne kada sam letio za Sofiju. Nisam mahnuo svojoj zemljici, u kojoj je svakodnevni život gorka kora kruha.
Jasno je zašto naši ljudi svugdje prije uspiju a najkasnije u svojoj zemljici. Zato što je zemljica skup haotičnih Južnih Slavena, a ti su odreda skloni maničnoj depresiji. Neredu i neradu. Takva nam je i klima, nikad stabilna. Recimo, pod Alpama traje proljeće od kada sam došao 2. marta 2016. Svugdje raste bijela, žuta i blijedoružičasta jagorčevina. Visibabe su se tužno klatile na svojim krhkim biljnim tijelima. I to je tako trajalo i još traje. Visibabe je u međuvremenu zamijenilo drugo cvijeće.
Suvišno je reći kako je ovdje priroda u potpunosti prožela ljudsko društvo, ali se to mora reći. Ovdje je priroda sastavni dio švicarskog društva. Mora se i reći kako je to i socijalna država, barem u onom smislu da je gradska infrastruktura dovedena do savršenstva kakvo ne postoji ni u slavenskom El Doradu: Njemačkoj.
U centru najvećeg švicarskog grada ima nekoliko rijeka, nekad te rijeke nestanu i ti se nikad ne zapitaš: pa gdje je nestala? Nije nestala, samo su ljudi napravili trg iznad nje, pa je ne vidiš. Tako jedna od tih rijeka teče ispod Hauptbahnhofa, a ispod nje teku brzi i ultraprecizni švicarski vozovi. Ti vozovi su nešto što toliko olakšava život ljudima ovdje, da bi bilo bolje da im je na zastavi voz švicarskih željeznica SBB. Ali onda bi se satovi naljutili, da su i oni konstitutivni, pa eto svađe kao u našoj zemljici.
I tako ta rijeka odjednom ima dva paralelna toka. A između ta dva kraka rijeke je ostrvo i kafić Rio Bar na njemu, i stablo platana koje izgleda kao sveto drvo Starkovih iz GOT-a. I sišao sam pored rijeke, gdje, naravno, ima savršeno izgrađeno drveno šetalište, klupe itd. Tu ljudi sjede, odmaraju, čitaju, pijuckaju, a ribâ u vodi ima kao u Uni. Nije ta rijeka baš toliko lijepa kao Una, ali je bistra i čista. Ribe su velike. Nisam siguran da li su klenovi ili kakva druga bijela riba. Ali ima ih u izobilju, i jako su plašljive, s obzirom da je dubina tu nekih pola metra ili manje, lako ih je vidjeti kako bježe pred tvojom sjenkom koja se uzdiže vodom.
I tu, baš tu, ispod mosta nalazi se drveni most kojim ideš uzvodno prema klupama u hladovini. Tu se, na sred vode, na jednom kamenu ugnijezdila jedna crna plovka sa svijetlim kljunom. I tu ona sjedi, zapravo spava u svome gnijezdu. Niko je ne dira, i ona nije nimalo istraumirana ljudskim prisustvom. Nakon nekih sto metara ovaj krak rijeke se ulijeva u svoju maticu, i zatim jedinstvena rijeka nestaje ispod Hauptbahnhofa.
Naravno, nije to neko svjetsko čudo. Ova cijela zemlja je jedno veliko čudo, i nije slučajno Zürich proglašen gradom u kojem se najbolje živi na svijetu, ili da je po anketi Švicarska zemlja sa najsretnijim ljudima na svijetu, zajedno sa Danskom. Nije da vjerujem novinarskim anketama, ali živeći ovdje mjesec i više svjedočim da je to tako. Ovdje policajci pomažu građanima, ne mrze građane, kao što naši policajci nikad neće izaći iz mentalnog staljinizma po kojem je sumnjiv svaki građanin koji hoda ulicom. Nažalost, nekih stvari iz bivšeg režima se nikad nećemo riješiti.
Život je ovdje monden, prikriveno glamurozan. Dok hodaš pored tebe prolaze kabrioleti, ljudi sa kubanskim cigarama za volanima, ceste su kao iz filmova Stevea McQueena. Modre i uspavane. Imaju taj neki otmjeni spleen, privlačnu dekadenciju bogatih ljudi. U Švicarskoj se zaista živi kao u pjesmi Emily Dickinson. Tako da je moj život, trenutno, Švicarska.
Piše: Faruk Šehić
