Svakom ljubitelju najvažnije sporedne stvari na svijetu, protekla sedmica je bila za pamćenje. Još ako neki fudbalski klub pratite sa posebnim simpatijama, kao što ja pratim Liverpool, dugo ćete se sjećati utorka kada je maestralno potopio Barselonu, ili srijede kada tugovao Amsterdam na isti način kao što je tugovalo Sarajevo pa i cijela Jugoslavija, zbog onog nesretnog gola Čuhaija u zadnjim minutama polufinala. Gola koji je i 30 i kusur godina kasnije noćna mora svakom navijaču Željezničara.
Pa možemo slobodno pamtiti i četvrtak, kada su penali odlučivali hoće li se bar jedan klub iz ostatka Evrope umiješati u ovogodišnju englesku dominaciju klupskih takmičenja.
I dok Evropa pa i svijet još uvijek prepričava i vadi svaki detalj, po meni, najboljih polufinala ikada u evropskim takmičenjima, ovaj nesretni Balkan ili makar samo njegov dio koji se sada popularno zove region, se bavi sasvim drugim stvarima. Mi slavimo 74 godine od pobjede nad fašizmom i kad nas na ulicama paradiraju tenkovi i rakete.
U Evropi se priča o Divocku Origiju i Lukasu Mouri a kod nas o ratovima. I treba slaviti pobjedu nad fašizmom. Ali da li baš mi imamo povoda za slavlje? U državi koja ima najviše osuđenih i ko zna koliko još neprocesuiranih ratnih zločinaca po glavi stanovnika, mi slavimo neku pobjedu? Jesmo li zaista pobijedili fašizam? Jesmo 1945. A šta je sad 74 godine kasnije?
Možemo li sada u našem vremenu tvrditi da je fašizam pobijeđen? Tamo gdje se miniraju partizanska groblja, i gdje se slave osuđeni haški zatvorenici i dokazani ratni zločinci, tamo gdje se imena ulica daju po imenima historijskih zlikovaca i zlotvora, tamo gdje se veličaju ustaški i četnički pokreti kao dokazani saveznici fašista, mi pričamo i zanosimo se pobjedom nad fašizmom. Jeste pobijeđen njemački fašizam, ali da li je pobijeđen naš vlastiti?
Stvarni razlozi rata
A prvo su nas počeli plašiti formiranjem rezervnog sastava policije Republike Srpske. Pa su iz Federacije odgovorili recipročnim mjerama. Pa evo i neki dan u Nišu vojna parada i demonstracija neke vojne sile. Kome bolan? Koga se to plašite pa pojačavate policiju i kome bolan demonstrirate tu vojnu mašineriju?
Ratovi na ovim prostorima su završeni. Ne zato što to vi želite, nego zato što ne želi niko više da ratuje za vaše ciljeve. Jednom smo već ratovali, neko da osvaja i pljačka i neko da se brani i spašava goli život.
A kad sve sabereš i oduzmeš, ratovali smo da uništimo sve ono što smo naslijedili od prethodnika, ratovali smo za novi društveni sistem i ratovali smo da se desetine ljudi enormno obogate i preuzmu sve ono što je nekad bila državna imovina. Jer sve granice su ostale iste, samo se struktura stanovništva promijenila. Jer smo i ratovali da se ostvari plan onih koji su rat i započeli, da svaka ptica odleti svom jatu, jer je najlakše svoje vlastito jato kontrolisati.
A naročito plašiti sa onim drugim jatom.
To je u konačnici i bila sva svrha našeg rata. I dok smo mi koji smo gurnuti u rat, sakupljali raskomadana tijela svojih mrtvih drugova ili članova porodice, smrzavali se i gladovali, preživljavali svaki zvižduk ili detonaciju granate i pokušavali u dugim i hladnim zimskim noćima svojoj djeci objasniti da će ipak jednog dana doći mir i da će se i oni igrati po parkovima, putovati na more, ići u školu bez straha od snajpera i jesti voće kao i djeca iz drugih država, za naše zastrašivače naroda se priča da su se baš u to vrijeme bogatili na cigaretama, sakrivali po trezoru ili privatizirali po Hercegovini sve što se moglo oteti od države.
Svrha formiranja rezervnog sastava policije
I umjesto da formiraju rezervne sastave policije da riješe mnogobrojna nerazjašnjenja poslijeratna ubistva, da se obračunaju sa mafijom koja je u svim porama društva, da se obračunaju sa kriminalnim privatizacijama i još kriminalnijim tenderima, da ispitaju porijeklo imovine novopečenih milionera ili milijardera, da kontrolišu granice i priliv migranata, oni formiraju rezervne sastave policije da sa njim plaše one druge. Oni paradiraju sa tenkovima po ulicama da nekoga zaplaše? Koga bolan više da plašite?
A znamo i koga. Nas gospodo! Nas koji bi možda konačno jednog dana odlučili da mijenjamo vlast. Nas koji bi jednog dana shvatili da sa ovakvim državnim aparatom koji naplaćuje stotine hiljada maraka godišnje za svoj nerad i koji nas vodi u propast, nas koji ćemo se možda pobuniti prije nego i posljednje dijete ispratimo na autobus i poželimo bolju budućnost u nekoj normalnoj državi, za razliku od one za koju smo se boriti i ratovali za nju. Nas koji ćemo jednog dana konačno shvatiti da nam već 25 godina prosipaju šuplju priču dok se za to vrijeme oni bogate. Nas koji ćemo konačno shvatiti da se mi ne mrzimo nego da nam konstantno prosipaju mržnju i bacaju zlo među nas. Nas koji ćemo konačno jednog dana shvatiti da se ipak nismo za ovo borili. I ginuli.
Oni se gospodo boje nas. Boje se svojih nezadovoljnih građana. I rezervna policija i vojna demonstracija sile, nije zbog nikakvog vanjskog neprijatelja.
Oni nam samo pokazuju čime raspolažu i čime će sve braniti svoje fotelje, lagodan život i stečeno bogatstvo, ako slučajno zatreba.
Ili ako nekome konačno padne na pamet da mijenja nešto!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
