Povratnici su ovdje rijetki, uglavnom stariji ljudi ili siromasi koji nisu mogli obezbijediti sebi egzistenciju u Banjaluci ili gdje u Srbiji gdje ih je većina ostala nakon rata.
Ipak se gradi
Nad razbacanim selom dominira brdo na kojem je bijela i visoka pravoslavna crkva. Pored nje je crni mramorni monolit iz NOB.
Tu kod crkve, kao jedinog orijentira u selu, ekipu Dana dočekao je mladi i ljubazni predsjednik MZ Sulejman Tralješić. Povod za dolazak je bilo saopštenje kladuškog načelnika Edina Behrića, koji je oštro reagovao na tvrdnje Mirsada Kebe da u njegovoj općini postoji teroristički kamp. Da, navodno, u mjestu Bosanska Bojna vehabije kupuju zemlju i grade centar u kojem će pripremati mudžahedine i slati ih u Islamsku državu.
Općina je to demantovala, te su naveli da u njihovim službama za katastar i gradnju ne postoji nikakav zahtjev za gradnju, niti džamije niti bilo kakvog objekta u Bosanskoj Bojni. Mi smo odlučili da sve to provjerimo na licu mjesta. Od našeg izvora u Kladuši saznali smo da tamo ipak postoji objekt čija je izgradnja započeta pa zaustavljena. Osim toga, nije ni tajna da Bošnjaci kupuju zemlju od povratnika Srba, te da su mušterije osobe za koje se smatra da su vehabije.
Tražili smo da nas Tralješić odmah vodi do kuća gdje je započeta izgradnja objekta o kome je i Kebo govorio. Na drugom brdu, na kraju blatnjave kaljuže, nailazimo na dvije trošne kuće, jednu štalu sa sijenom i jedan objekt na kojem su samo započeti zidovi.
Ispred jedne kuće, oko traktora i nekoliko vozila, primijetili smo grupu od pet, šest ljudi i nijedne brade.
Zajedno klanjaju
Predstavismo se i rekoše nam da su se baš pitali hoćemo li ih slikati odozgo sa ceste, pa odmah pobjeći i pisati šta hoćemo kao drugi novinari s kojima su imali loša iskustva ili ćemo ih što god priupitati.
“Je l’ to teroristički kamp što su na televiziji govorili da jeste?”, upitasmo pokazujući na novogradnju.
“Ma kakav… Ma reci Kebi, poruči mu, da laže kao pas, ko onaj moj onde svezani avlijaner”, reče nam Ahmet Mustafić.
Ahmet je hadžija, vlasnik kuće, objekta i ćuke. Ovdje je doselio iz Bužima, kao što je i većina novih stanovnika Bojne iz okolnih krajiških čaršija.
“Hoće, ako Bog da, biti mesdžid”, kaže on.
Veli da ima dosta prijatelja, braće muslimana, koji mu dođu pa zajedno klanjaju u kući, i da namjerava uz Božiju i njihovu pomoć da ovdje sagradi objekat koji će imati i prostoriju za mesdžid.
Inspekcija je obustavila gradnju nakon cijele frke koja se digla, ali Ahmet kaže da on ima pravo na to.
