Hariz i Nihada Ibrahimović slijepi su bračni par, a imaju dva sina Nadira i Fariza, koji su također slabovidne osobe.
Iako su svi ukućani slijepi, u čišću i mirisniju kuću nije se moglo ući.
Nihada ističe da ona i muž imaju istu dijagnozu, bolest koja je dovela do toga da oboje oslijepe, a tu bolest naslijedila su i djeca. Oni od malena gube vid postepeno, dok u jednoj fazi u potpunosti ostaju bez vida.
– Odrasla sam na selu, moji roditelji tada nisu mogli da me šalju u specijalnu školu za slijepu i slabovidnu djecu, pa sam tek u 18. godini otišla u Derventu u školu za slijepe osobe “Budućnost”. Tu sam upoznala i muža – prisjeća se Nihada, dodajući da je i on tek sa 16 godina krenuo u školu.
Ljubav iz školskih dana
Muž je, kaže, mlađi od nje, ali su se zavoljeli, te po završetku školovanja i vjenčali. Život su nastavili u Bijeljini, gdje su ih zatekle i ratne strahote sa tek rođenom bebom.
– Strašno je bilo nama slijepim sa bebom bježati, čamcem su nas prevezli na drugu obalu, pa u Srbiju i vozom u Mađarsku. Tu smo bili do 1996. godine, a godinu ranije dobili smo i drugog sina i vratili se u Bosnu – kazala je Nihada koja sada živi sa mužem i mlađim sinom na Alipašinom Polju, a stariji sin se oženio.
Bilo joj je teško, prisjeća se, naučiti Brajevo pismo, a danas čita knjige, uči Kur’an, klanja svih pet dnevnih namaza, te ostaje dugo noću budna slušajući knjige koje uzima iz Biblioteke za slijepa i slabovidne osobe.
Ranije im je bilo lakše obavljati svakodnevne poslove jer je švedska organizacija plaćala asistenta koji im je pomagao šest sati tokom sedmice, što je nakon nekog vremena ukinuto.
– Teško je kada treba otići platiti račune, kupiti namirnice, otići ljekaru. Mi slijepi nemamo obilježene staze za kretanje, nemamo zvučne semafore, a gdje su nekada i bili, uglavnom su pokvareni. Ne znamo raspoznavati novčanice, te su ljudi uvijek u prilici da nam naplate više. Imali smo raznih situacija – priča Nihada.
Za svaki svoj korak, za svaku obavezu van kuće, oni moraju naći nekoga i platiti da im pomogne. Iako, ističu, je teško naći pouzdanu i povjerljivu osobu i pustiti je u svoju kuću i svoj život.
– Ima i divnih ljudi, priđu, pomognu nam da pređemo ulicu. Ne smijem se voziti gradskim prijevozom, jednom me je neki čovjek gurnuo i više nikada nisam ušla u tramvaj ili autobus. Teško mi je i orijentisati se. Ljudi automobile ostavljaju po trotoarima, a štap za slijepe je nedovoljan za prevazilaženje svih prepreka – ističe Nihada.
Dok Nihada pripovijeda njihovu životnu priču, Hariz dolazi iz obližnjeg kluba penzionera.
– Hladno vani, ali volim prohodati. Družiti se sa ljudima, ispušiti cigaretu. Čuješ svašta, nasmiješ se. Usput svratim do trgovine ako šta zatreba za kuću. Radnice su ljubazne pa mi pomognu i daju šta mi treba, naplate, ali teško je kretati se ulicom. Ploče su popucale, automobili posvuda parkirani, u tome haosu štap nije dovoljan – priča Hariz, te dodaje da je prije nekoliko dana pao u otvoren šaht, posjekao nogu i uz pomoć nekog prolaznika uspio ustati.
Ni obuća im, kažu, ne traje dugo, jer zbog pokušaja da se snađu u prostoru slijepi vuku noge, udaraju od pločnik, stubiće i sve druge prepreke na koje nailaze, nerijetko upadnu i u lokvu, a klizave i od snijega neočišćene ulice su im prevelik izazov. Za lakše kretanje bi im, smatraju, dobro došao zvučni štap koji sebi ne mogu priuštiti.
Stariji sin Nadir zasnovao je porodicu, u blizini roditelja sada živi sa suprugom, također slabovidnom osobom i troipogodišnjom djevojčicom Amnom.
Oboje rade u firmi TMP, Društvu za zapošljavanje slijepih i slabovidnih lica, po zanimanju su fizioterapeuti. I njih dvoje imaju genetski poremećaj, slabo vide, teško se samostalno kreću, dok je njihova djevojčica Amna rođena sa normalnim vidom, piše Faktor.
Pite i kolači
Oboje studiraju, a zbog nerazumijevanja i loših uslova za studiranje slijepih osoba na državnim fakultetima, studije su nastavili na privatnim.
Malenu Amnu čuva nana Nihada dok su roditelji na poslu.
Uz sve to Nihada uspijeva i skuhati, a uzgaja i cvijeće.
– Zajedno sa mužem čistim stan, napravim pitu, pravim kolače. A sve ove godine moju porodicu održali su ljubav i sabur u svim životnim situacijama – zaključuje Nihada.
