Registar grijehova njemačke politike prema izbjeglicama sve je duži i duži. Ako je početak prihvata izbjeglica proteklog ljeta, zasnovan na visoko-moralnom načelu da se ljudima čini dobro, u sebi imao nešto plemenito, sada u političkom Berlinu vlada panika. Sve partije u Bundestagu pa tako i Zeleni unisono traže “oštar odgovor pravne države”, govore o izgonu napadača i pooštravanju zakona. Pri tome se najveći dio kazni neće moći realizovati jer sa podjelom vlasti na izvršnu, sudsku i zakonodavnu nijedan sudija neće dopustiti politici da mu kaže šta treba da radi. A izgon iz zemlje ne postoji bez prethodne sudske odluke.
Osnovni problem je što je njemačka vlada odustala od kontrole njemačkih granica. I dalje svaki dan nekoliko hiljada ljudi, koji nisu registrovani i koje niko ne pita odakle zapravo dolaze, ulaze u zemlju.
Ne znamo ko je sve među nama
Uz to njemačka vlada očito potpuno zatvara oči pred pitanjem, da li bi među više od milion pridošlica mogli biti i teroristi. Nju podržava većina dobronamjernih multi-kulti apologeta u medijima i političkom establišmentu. U posljednjem momentu osujećeni atentat u Parizu, koji je želio izvesti jedan simpatizer IS-a, baca svjetlo na prije svega jednu stvar: Mi ne znamo koga sve imamo u našoj zemlji. Taj islamista je boravio jedno vrijeme u izbjegličkom domu u Sjevernoj Rajni Vestfaliji, bio je čak i u njemačkom zatvoru. Žonglirao je sa sedam različitih identiteta. A mi to nismo znali.
I posljednjem multi-kulti romantičaru mora biti jasno da masovni priliv mladih muškaraca iz arapskog svijeta ali i iz sjeverne Afrike ugrožava unutrašnji mir u Njemačkoj. Ali ne zbog toga što se svi paušalno osuđuju i generalno stoje pod sumnjom da su kriminalci ili teroristi, već zato što toliki broj pridošlica samo povećava propalu integraciju dijela migranata. Minus i minus daju plus, ali samo u matematici.
Mi se sada nalazimo u sred političko-emocionalnih “klimatskih promjena”. Raspoloženje u Njemačkoj se mijenja – i to razantno. Osjećaj da su prevareni truje ionako nimalo dobro raspoloženje na ulici, u gradskim upravama i političkom Berlinu. Ne samo u Kelnu, već i na drugim mjestima se gole činjenice preokreću ili prećutkuju. Deviza glasi: Samo ne povezati masovne kriminalne i seksističke napade, do kojih je došlo u Kelnu sa izbjegličkom politikom njemačke vlade. Jedna stvar je međutim potpuno jasna: strah da bi se neko mogao doimati neprijateljski raspoložen prema strancima bio je veći od brige zbog gubitka kontrole nad državom. Model ponašanja bio je stalno isti: Nije se moglo desiti ono što se nije smjelo desiti!
Prevelik zalogaj za prvake svijeta u redu i disciplini
Kelnska novogodišnja noć dokaz je još jednog problema. Upravo mi Nijemci, prvaci svijeta u redu i kontroli, zakazali smo na grandiozan način kada je u pitanju organizacija. Balkanski posmatrači njemačkih dana haosa u nevjerici trljaju oči. Nema kontrola na granicama, nema registracije izbjeglica, na stotinu hiljada neriješenih molbi za azil. Ali to je zato dobra volja i naivna nada da će sve nekako dobro završiti.
Odavno je jasno da se nešto mora dogoditi. Ministar Müller najavljuje srednjoročne prognoze o dolasku osam do deset miliona izbjeglica. On bi to dobro morao znati, konačno na čelu je Ministarstva za razvoj i ima u vidu ljude iz Afrike i Azije koji sjede na spakovanim koferima i samo čekaju da dođu. Politički koncept za rješenje izbjegličkog pitanja je na nivou EU nezamisliv. Tu vlada princip zatvorenih vrata. Niko, radilo se o Poljskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Mađarskoj, nam tu neće pomoći. Mi sa izbjeglicama sami moramo izaći na kraj. A to počinje tako što ćemo konačno morati biti iskreni jedni s drugima. Mi ne možemo da izađemo s tim problemom na kraj, ukoliko ne zakustavimo voz. Moramo odlučiti želimo li spasiti Šengen kao princip otvorenih granica ili želimo uvesti naš njemački, individualni, do sada nikad u praksi primjenjeni princip za dobijanje azila. Jer, jedno i drugo ne ide.
