Djevojčice Nina Abrashi i Nikolina Aleksić najbolje su drugarice koje stanuju u multietničkom naselju „Tri solitera“ u Sjevernoj Mitrovici, gradu na Kosovu u kom živi većinsko srpsko stanovništvo.
Ovaj dio grada nalazi se duž rijeke Ibar, u neposrednoj blizini glavnog mosta, koji grad djeli na sjeverni i južni, gdje uglavnom živi albansko stanovništvo. Za njih dvije razlike ne postoje i sve su premostive, pa i one jezičke, jer jedna drugu svakodnevno uče albanski i srpski.
“Moja najbolja drugarica je Nikolina. Ona govori srpski i ja je razumijem. Ja govorim albanski i ona me razumije”, kaže Nina Abrashi i priča kako svakodnevno voze bicikl i trotinet, i igraju se zajedno.
“Meni je najvažnije da se svi družimo lijepo i da se ne svađamo”, dodaje Nikolina Aleksić.
Žamor djece, smijeh, radost i muzika sa zvučnika odjekuju svakodnevno ispred „Tri solitera“.
Ova djeca su pored telefona i kompjutera izabrali igre na otvorenom, sport i druženje.
Povod za svakodnevna okupljanja bio je obilježavanje Dana djeteta 1. juna, kada je Ninina mama, Valbone Baruti Abrashi, inače učiteljica u osnovnoj školi “Bedri Đinaj” (Gjinaj) u južnom djelu Mitrovice odlučila je da pozove svu djecu na zajedničko druženje uz muziku i igru.
Kaže da ove godine sa svojim đacima zbog situacije sa korona virusom nije mogla da obilježi dan posvećen djeci, pa je odlučila da to učini sa djecom iz solitera u kom stanuje. Došla je na ideju da se proslavi koju su organizovali, pridruže sva djeca, uz internacionalnu muziku i na engleskom, koji govori većina, a u nastavku su puštali i tradicionalne albanske i srpske pesme.
U razgovoru za Radio Sloodna Evropa (RSE) Valbone ističe da se djeca inače igraju svakog dana zajedno i da uglavnom komuniciraju na engleskom, ali da ima i onih koja znaju oba jezika. Kaže da su njena petogodišnja ćerka Nina i drugarica Nikolina najbolji primjer za to, što potvrđuje i Nikolinina baka Vera, koja kaže da je njena unuka družeći se sa Ninom savladala djelom i albanski jezik.
Dobrosusjedske i prijateljske odnose gaje i porodice Aleksić i Abrashi.
„Mi smo kupili stan prije tri godine, sa juga smo došli ovdje. Bilo šta je bilo, najbolja komšinice su mi Vera i Adrijana. Prva mi je Adrijana, koja priča albanski dobro, kad smo se upoznale rekla je da želi da nam se ćerke druže i nauči albanski. Djeca su tako i počela, i sad govore obe. Bolje da pričaju svojim jezicima, nego engleski. Moja djevojčica od pet godina prevodi nekad starijoj djeci“, kaže ona.
Žmurke, basket, vožnja bicikala, trotineta, takmičenje u različitim kvizovima, kojima podstiču učenje jezika onog drugog, samo su neke od igara kojima ispunjavaju svoje dane.
„Stvarno se lijepo igraju. Tri godine smo tu, kupili u isto vrijeme stan, družimo se, posećujemo, slavimo rođendane, ne bih je zamjenila za dosta njih“, kaže Nikolinina baka Vera o svojoj prijateljici Valboni.
Oko tridesetoro djece se svakodnevno druži i jedni drugima pozajmljuju bicikle, trotinete, djele slatkiše. Valbonin suprug je sproveo vodu ispred zgrade, kako djeca ne bi morala da idu u stanove i penju na osmi ili deveti sprat samo zbog vode za piće.
Anes (14) dječak je bošnjačke nacionalnosti i kaže da razlike među djecom ne postoje, ali da međusobno komuniciraju na engleskom jeziku. Dodaje da nivo znanja nije jednak, posebno što ima i dosta djece mlađeg uzrasta, i da bi idealno bilo da govore i jedni i drugi oba jezika.
Za sebe kaže da zna dosta albanskih riječi, ali da se bez obzira na jezičke barijere sporazumijevaju, jer im za košarku, fudbal, žmurke i ostale društvene igre znanje jezika nije neophodno.
„Meni su svi ljudi jednaki bez obzira na nacionalnost, vjeru, boju kože, materijalno stanje i osuđujem kada neko gleda na to koje si nacionalnosti. Za mene su svi ljudi jednaki, svaku osobu smatram jednakom, i tome su me roditelji naučili i rekli da nikad ne bi trebalo da se gleda po vjeri, jer to je nešto sveto. Posebno jer smo djeca ne bi trebalo da se oko toga svađamo i o tome raspravljamo“, kaže Anes.
Ova djeca se raduju svim praznicima i zajedno ih proslavljaju. Nedavno su zajedno proslavili Uskrs, a mjesec dana kasnije i Bajram.
„Kad je bio Uskrs nama djeca pravoslavne vjeroispovesti donesu ofarbana jaja, a kada je Bajram mi iznesemo bombone, i ostale slatkiše“, priča Anes i dodaje je to sasvim normalno i da su sva djeca tako vaspitana s obzirom na to žive u sredini gdje se slave svi praznici.
Sa njim se slaže i desetogodišnja Teodora, koja kaže da je prisustvovala zajedničkoj žurci gdje su se zajedno igrali i slušali muziku.
Sumeja Ibrahimi kaže da se lijepo igraju, i da se malo razumiju i na svojim maternjim jezicima.
„Kada se igramo, ja uživam. Samo komuniciramo na engleskom, ali ja bih više voljela da govorim srpski da se bolje razumijemo”, kaže ona.
U vrijeme pandemije korona virusa, kada su nastavu pratili online putem iz svojih stanova ili putem tv programa, a kretanje bilo ograničeno, druženje ove djece je učvršćeno, jer su više vremena provodili zajedno, što ranije nije bilo moguće, budući da djeca albanske naiconalnosti školu pohađaju u Južnoj, a djeca srpske u Sjevernoj Mitrovici.
Mitrovica, na sjeveru Kosova, nakon rata 1999. postala je etnički podjeljeni grad. Danas je ima dvije opštine – Južna i Severna Mitrovica. Grad djeli rijeka Ibar, a glavni ibarski most i dalje je zatvoren za saobraćaj.
Za razliku od poslijeratnog perioda, posljednjih godina kretanje građana između juga i sjevera je učestalo, uglavnom zbog trgovine.
