Tehnologija poznata kao ektogeneza u razvoju je još od 2001. i raniji eksperimenti uključili su uzgajanje embriona miševa u matericama povezanim sa “placentama – mašinama”.
Zagovornici ovakve tehnike razvoja ljudskih embriona vjeruju da bi ona mogla smanjiti broj mrtvorođene djece, jer bi fetusi mogli biti praćeni tokom razvoja, ali kritičari kažu da će zbog nje morati da se redefinišu društvene uloge.
Drugi ističu da ova tehnika uklanja povezanost između majke i djeteta.
Ektogeneza bi mogla da se koristi u slučajevima u kojima žene prirodno ne mogu da nose dijete, zbog određenih bolesti i povreda.
Američko mađarski futurolog Zoltan Istvan vjeruje da će ova tehnologija biti dostupna za dvadesetak godina, a u širokoj upotrebi za 30. On tvrdi da ona već postoji, ali se testiranja na ljudima odlažu zbog etičkih i pravnih problema.
“Čak i ako tako nešto bude izvodljivo, pitanje je da li će ljudi pristati na to. Ja mislim da hoće”, kaže Ištvan.
Feministkinja Andrea Dworkin je 2012. kritikovala ovu tehnologiju.
“Žene već imaju moć da eliminišu muškarce, ali su odlučile da to ne učine. Pravo pitanje je da li će muškarci onda kada vještačka materica bude usavršena, željeti da zadrže žene”, kaže ona.
Još jedno pitanje koje bi ova tehnologija otvorila je pitanje opravdanosti prekida trudnoća.
Politički filozof Matt Deakon iz Velike Britanije smatra da je ektogeneza nešto što bi moglo da pomogne ženama koje nisu spremne na ulogu majke.
“Abortus više ne bi bio potreban. Interesi majke bi bili zaštićeni i ne vidim zašto bi ona morala da odlučuje o životu ili smrti fetusa. Ona bi mogla da zadrži autoritet nad sopstvenim tijelom, ali ne i djetetovim životom”.
