Dugo prije nego što će stvarno umrijeti ̶ jedne strašne zemherije ̶ Mušan je krenuo, taman kad je zbacio teret sa svojih poluiskrivljenih (moglo se tu još malo kriviti, ali i on je imao nekakvu dušu) na gipka leđa svojih sinova Šeće, Zeće i Beće (bilo je i vakat da sjašu s babinih leđa!) da kao neki razočarani propovjednik kmeči za sinijom: “Kako ćete, djeco moja, bez mene?! Umro bih ja i davno nego sve ne smijem iz straha za vas. Šta ćete mi vi, siročadi moja, kad me zatrpaju?! Aman, ne volim ni da mislim o tome.”
Hodao je po selu, besposlen kao horoz, i jadao se kako ne smije ni k’o insan da umre, jer, ako umre, ono mala će da propadne kao kuća kad joj izbiju potpornu gredu. Godine su prolazile, a greda nije popuštala, tek bi pomalo zaškripi kad bi neko prođi pored nje.
Otiđi bi na džumu i onda poslije zarobi efendiju tom svojom brigom: “Moj efendija, davno bih ja dig’o ruke Bogu da me uzme, da me povuče u džennetske čaire, ali sve me strah za onaj evlad, za one maksume.” Na šta bi Hamid K., austrijski vojnik ̶ koji je često skakao na noge lagahne i sam sebi komandovao po švapski, a onda te iste komande striktno izvršavao dok bi mu turali čakšire skladno oblijetale oko njega ̶ hrapavo prokomentirao: “Nema budale bez stare budale.”
A “maksumi”, Šećo, Zećo i Bećo, ili “poprdlići”, kako ih je Mušan odmilja zvao, samo su gledali, kako bi zaturili kakvu kavgu, nije važno s kime, kad i gdje. Evo dobrog primjera. Ljeti bi brda iznad bjelašničkih sela naseljavali hercegovački nomadi. Gore su imali svoje kolibe ili ljetne kuće koje su u septembru, kad bi poćeraj stoku u rodni kraj, ostajale na milost i nemilost lokalnim čobanima. Dogodine je svaki domaćin brojao štetu na kolibi, tragajući kroz usputne razgovore za počiniocima. Mnogi su, iz svakakvih razloga, upirali prstom u Zeću, srednjeg Mušanovog sina.
Jednom je Zeću jedan od tih domaćina prepoznao na suprotnom brdu, na daljini od oko jednog kilometra, te ga zvao po imenu: “Jesi li to ti, Zećo, dina ti?”
“Jesam vala, domaćine ̶ bujrum, šta hoćeš?”
“Djeca vaša pričaju da si mi ti kolibu razvalio”, viče Humljak s brda na brdo.
Zećo hladnokrvno odvikuje i ne pitajući ko doziva: “Pa valjda jesam, prijatelju.”
Domaćin uzvraća: “Vala, da ne žurim u Konjic na voz, beli bi se sada općerali.”
Zećo opet hladan odgovara: “Hajd’ ti, prijatelju, da se mi obračunamo, bit će još vozova…”, i okrene se svom stadu pjevajući gangu hercegovačku.
A kad se taj isti domaćin požalio Mušanu, ovaj je othuknuo: “Davno bih ja u crnu zemljicu, moj Avdo, a šta ću kad umrem?” I domaćin bi otiđi zbunjeniji nego što je došao.
Nekad davno, dok je još bio dječak, Zeću je ̶ jednog proljetnog dana dok je lila kiša i dok su gromovi tresli ̶ kada se vraćao uz Studeni potok s kosom na ramenu, dohvatila munja, prostrujavši mu kroz koljeno i naplet. Dječak Zećo nije ništa znao o gromovskim pravilima, kao što su: kada grmi, da se ne nose uzase metalni predmeti niti da se hoda po goloj kosi. Kada se osvijestio, ustao je i krenuo prema selu pomažući do bola. Primijetivši ga, Mušan je odozdo viknuo: “Zećo, šta ti je, ako Boga znadeš, šta vičeš?“ A Zećo kroz plač: “Ubio me Dragi Allah!” Sve bi Mušan poslije pričao kako mu grom onda pobatali dijete, neka je vatra ostala u njemu, neki nebeski gnjev.
Godine su prolazile, Mušanova patnja bila sve veća: mora se umirati, ali kako ostaviti djecu, mal, selo, svijet, svemir na cjedilu. Tu je, naravno, i Bog koji se brine o svemu, ali opet…
Te su se jeseni pojavili vuci, napadali su u čoporima udaljene štale, kidajući one daske bliže zemlji. Uništavali su cijela stada. Vuci ne bi bili vuci kad bi se zadovoljavali samo da se najedu, kad ne bi gledali da svaku ovcu bar malo udave, bar malo gricnu ispod vrata. Seljani su bili nemoćni. Pušaka nije bilo, niti ih je u taj vakat smjelo biti. Selo je samo o tome pričalo, vazdan i svunoć. Za selo su oni bili mnogo više od običnih vukova. To su bila neka viša bića ̶ stuhe.
Mušan i ostali mudraci tvrdili su da su stuhe izmišljotine, nagovarajući mlađe da idu braniti štale, da motkama i vilama oćeraju vukove, gdje im je, aman ja rabbi, mladost, ali mlađi su se otimali, svakome je život mio, valja krenuti na stuhe!
Što se Mušana lično tiče, on bi svaku noć gore proveo, on bi vukovima bukvicu održao (“kak’e stuhe, kak’i jadi”), samo da mu nije tolike obaveze prema djeci, ženi, pa, ako hoćete, i životu kao takvom, te opet ponovi staru žalopojku, ali ovaj put s namjerom da sinove motivira da noćas idu pred štalu i brane hajvan: “Ja bih, Ćabe mi, večeras sam na vukove, ali šta ćete mi vi, djeco moja, ako mene ubiju!?”
I Zećo, kojem se nikako, ama baš nikako, večeras nije išlo ni na stuhe ni na vukove i kojem su, na kraju crnih krajeva, babine naprdlame poodavno dodijale, konačno izbaci iz sebe onaj elektricitet, ono nebesko zlo što je ostalo u njemu: “Tvoje je, babo, da umreš, a ostalo je naša briga.”
I ne ode Zećo tu večer pred stuhe, a babo mu iznenada i pregori brige i preboli strahove, osjetivši veliko olakšanje za sudbinu svojih maksuma kad njega jednog dana više ne bude.
