Sa ocem Zoranom dane provode u sobici dva sa metar i po, improvizovanoj u staroj šupi, bez vode, toaleta i osnovnih stvari koje većina uzima zdravo za gotovo. Zoran Zarić, samohrani je otac troje mališana koje je majka malo poslije njihovog razvoda napustila. Kaže, posjeti ih ponekad, ali nije to to. Iako se Zoran trudi da im pruži svu moguću ljubav, djeca nemaju majke. Kako otac kaže, to boli i njega, a kako je tek mališanima.
“Srce mi se steže kada vidim gdje su prinuđeni da žive, bez osnovnih stvari. Nas trojica spavamo na jednom krevetu, a kćerka na drugom odmah pored, i ta dva kreveta i pokoja stvar za obući su sve što imamo. Vode isto nema pa je donosim u kanisterima, a kada dođe vrijeme za kupanje, kupam ih napolju u buretu, a veš perem u kazanima ili u mješalici za beton, dobro posluži, vjerovali ili ne”, priča Zoran i dodaje da hranu nekako uspije obezbijediti, te da djeca nisu gladna, ali za ostalo nema mogućnosti.
Zoran je zaposlen u firmi “Kolektor”, tako da ima određena primanja, ali polovina odlazi na kredit koji je digao da bi vratio nagomilane dugove i pokušao da nešto obezbijedi za svoju djecu.
“Dok su djeca bila još manja, a supruga i ja u braku, živjeli smo u Priječanima kod jedne žene kao podstanari, dok nije prodala kuću. Tada smo uzeli kravu da im obezbijedimo mlijeka i platili je 2.500 KM. Nažalost, krava je umrla poslije sedam dana, a dug ostao”, tužno priča Zoran.
Malena Zorana, koju smo vidjeli kako ide prečicama preko livada iz škole udaljene oko dva kilometra, odmah je po dolasku skinula torbu, dodala drva u vatru i pitala braću hoće li piti kakao. Dvojica mlađih zapitkivali su je često gdje je mama, a ona isto pitanje upućivala ocu, koji im je rekao: “Doći će mama. Bila je, doći će ona ponovo.”
“Počeli smo ovu kuću da pravimo, ali nemam dalje odakle. Pomogli su mi u firmi koliko su mogli, pomagali su i ljudi ovako sami od sebe kada čuju u kakvoj smo situaciji. U školi koju Zorana pohađa pokrenuli su akciju pomoći i hvala im svima. Ali, samo za najosnovnije, ono da se uselimo, rekoše da treba više od 10.000KM. Odakle tolike pare”, ispričao je Zoran, koji kaže da mu nije drago što je prinuđen da traži pomoć, ali sam ne može, a djeca zimu ne mogu dočekati ovdje gdje se sada nalaze.
Bojana Filipović, diplomirani socijalni radnik i dio stručnog tima u OŠ “Desanka Maksimović” u Trnu, koju najstarija Zorana pohađa, pokrenula je akciju za pomoć ovoj porodici.
“Zajedno sa Zoraninom učiteljicom i nastavnikom njemačkog jezika posjetila sam ovu porodicu. Još sam pod utiskom i ne mogu da vjerujem u sve ono što sam vidjela. Molim sve ljude dobre volje, kolege i prijatelje djece i škole da pomognu ovoj porodici. Pomozimo djeci da odrastaju u uslovima dostojnim čovjeka”, kazala je Filipovićeva i dodala da je podršku akciji pružila HO “Budimo ljudi” Banjaluka preko čijeg računa sve uplate novčanih sredstava i mogu da idu.
