I otac i maćeha su umrli, a Peter želi da i druga zlostavljana djeca znaju da nisu sama.
– Mnoga djeca su zlostavljana. Stvarno želim da to mlađe generacije pročitaju, da vide da ne morate leći i umrijeti nego da možete preuzeti kontrolu nad vlastitim životom. Ako knjiga pomogne bar nekolicini, onda je vrijedilo, piše “Doznajemo“.
Peter je imao samo dvije godine kad je njegova majka umrla. Nekoliko sedmica kasnije otac mu je predstavio Flossie, koja je postala njegova maćeha. Tada je započela njena vladavina terora.
– Bio sam jako mali kad sam jednog dana pogriješio i nazvao Flossie mamom. Vukla me je po kuhinjskom podu, bacila kroz ulazna vrata i obrisala noge na mojm leđima. Vikala je: “Nikad me više ne zovi mamom, imbecile!”.
– Bio sam potpuno prestravljen. Nikad joj nije trebao poseban razlog da me ozlijedi. Mislim da je samo uživala.
Hranila ga je senfom, pržila njegove ručice, često ga vezivala i ostavljala samog.
No, najgore je bilo kad je imao četiri godine.
– Dotad sam već znao pobjeći. Kada sam došao kući, otac me je držao, a onda je uzela dva duga eksera i zakucala ih u kožu između palca i prsta do njega. Na obje noge. Skoro sam pao u nesvijest kad je jedan od njena dva sina izvukao eksere. Mislim da joj je bilo svejedno hoću li umrijeti. Gurala mi je ljuti senf u usta, a ja sam osjećao vatru. sjećam se da su mi se suze sljevale niz lice.
Nastavio je bježati i na kraju je stavljen pod zaštitu policije. Međutim, daleko od jednog monstruma, ubrzo je sreo drugog.
– Imao sam 14 godina kad mi je čovjek u jednoj kući rekao da sam izabran kao posebna poslastica. Lokalni poduzetnik odveo me je na izlet i ostali smo u hotelu. Bio sam tako uzbuđen. Ali te noći, probudio sam se pokraj čovjeka koji je sjedio na mom krevetu. Rekao mi je: “Samo lezi mirno i budi dobar dječak. Večeras ću od tebe napraviti muškarca”. Tada me je silovao. Pitao sam se šta sam učinio, pa sam zaslužio takvo zlo, piše “Doznajemo“.
Kada je odrastao, Peter se pridružio mornarici, a kasnije je upoznao i oženio Anne, koja ima dvije kćerke iz prijašnjih veza. Ipak, strahote iz prošlosti nikad nije odagnao. Kad mu je umro otac, a kasnije i maćeha, nije otišao na njihov posljednji ispraćaj.
– Iako su oboje bili mrtvi, nikad se nisam osjećao siguran. Tada mi je porodica predložila da sve zapišem. To mi je pomoglo da shvatim da premlaćivanja i zlostavljanja nisu moja krivnja.
