“Njih, koji su mi to uradili, čak sam pronašla na Facebooku. Normalno žive. Moja djeca i ja živjeli smo u trošnoj baraci za koju sam se godinama borila na sudu”, kaže u svojoj ispovijesti za Al Jazeeru ova Srebreničanka.
Gotovo 20 godina od završetka rata u Bosni i Hercegovini ona, kao i druge žrtve ratnog silovanja, proživljava još jednu traumu, ovaj put zbog problema s kojima se susreću u poslijeratnom periodu i neosjetljivosti društva.
Uvrede i ignorisanje u raznim službama, čak i zdravstvenim, siromaštvo, česte optužbe supruga da su one krive za zločin koji su preživjele, nedovoljna pomoć države, ali i nevladinih organizacija, kao i nekažnjavanje počinilaca dodatno ih ponižavaju.
Stoga je ova žena, čije je ime i prezime poznato redakciji, zajedno sa još nekoliko žrtava u Tuzli odlučila da osnuje udruženje Naš glas, jer nisu htjele više da šute o tome.
“U maju 1992, kada sam imala 15 godina, mi smo bježali u šume i tamo se skrivali. Jedno jutro moj otac, tetka i ja dotrčali smo do kuće da uzmemo hranu, jer smo bili gladni. Tu su nas naše komšije Srbi zarobili i odveli u Rudnik Sase u Srebrenici, koji je pretvoren u logor”, počinje pričati tihim glasom.
Sljedećeg dana su prozvali njenog oca i poslali ga da prenese poruku ostalima u njihovom selu koji su se krili u šumi da se predaju. Kazali su mu da će, ako se ne vrati, nju ubiti.
Dan kasnije njen otac se nije vratio. Vojnici su joj rekli da je izvode na strijeljanje. Međutim, umjesto toga odveli su je u ambulantu, a predvečer vratili u salu u Rudniku.
Pištolj u sljepočnicu
Među 60 zarobljenika, koliko ih je tada bilo u logoru, najstariji je imao 85 godina, a najmlađi je bio dijete od dvije-tri godine.
Komandant koji je, kako kaže, bio iz Srbije, te dvojica vojnika tražili su dobrovoljce za čišćenje vojnih objekata u Bratuncu. Međutim, kako se niko od zarobljenih nije javljao nju i još dvije djevojke odveli su u napuštenu kuću, gdje su ih silovali.
“Vrištala sam, opirala sam se, a taj vojnik me nekoliko puta udario. Onda je uzeo pištolj i uperio ga u moju sljepočnicu. Sjećam se da je to trajalo nekad do kasno u noć. Zavezao je lisicama svoju ruku za moju da ne pobjegnem.”
Sljedeće večeri vojnici su prevezli izmučene i gladne djevojke u drugu kuću.
“Jedan vojnik kojeg sam poznavala tu me silovao. Cijelo vrijeme je psovao i šamarao me, a na kraju me je udario nogom u leđa. Ja sam pala pred jedna vrata. Tada je neki od vojnika šutnuo jednu od djevojaka iz sobe, uhvatio mene za ruku i bacio me na krevet. Kada je on završio, ušao je još jedan, kojeg sam isto poznavala. Kada me je i taj treći silovao, ušao je četvrti vojnik… Već je bilo jutro. Pošto sam vrištala, natrpali su mi papira u usta, a od plača mi se nos začepio i nisam mogla disati. Izgubila sam svijest, a kada sam došla sebi vidjela sam da mi je kosa skroz mokra. Na kraju su mi svezali ruke…”
Silovatelji na Facebooku
Nekoliko dana poslije, kada su ih vratili u logor, njen komšija, vojnik, pucao je na zarobljenike, ali ga je brat odgurnuo, te je rafal opalio iznad njihovih glava.
Odveli su ih u Bratunac, a zatim u izbjeglički centar u Loznicu u Srbiji, gdje su morali promijeniti imena. Premještani su u razne izbjegličke kampove u Srbiji, Mađarskoj i BiH, gdje je naša sagovornica upoznala svog bivšeg muža.
U januaru 1993. autobusima su prebačeni u Tuzlu, a nekoliko mjeseci poslije školski drug joj je javio da su joj roditelji živi.
U julu 1995, kada je Srebrenica pala, pronašla je majku, sestru i brata.
“Otac je bježao iz Srebrenice kroz šume i bio je zarobljen nakon 11 dana lutanja. Odveden je u logor, gdje je bio šest mjeseci. Razmijenjen je pred Novu godinu 1995. i tada smo se vidjeli prvi put. Nakon svega.”
Kako kaže, nijedan od vojnika koji su je silovali još nije procesuiran, iako je od početka 1994. davala izjave o tome šta je preživjela. Svjedočila je i pred Haškim tribunalom 2005. godine.
“Neke od njih koji su mi to uradili pronašla sam na Facebooku. Tamo sam vidjela da žive u Srbiji. Imaju otvorene profile, slobodno se ponašaju, stavljaju razne nacionalističke statuse”, priča.
Deložacija
Međutim, ističe da je nakon logora i silovanja preživjela i “drugi logor” – onaj u braku. Budućem suprugu je odmah na početku poznanstva ispričala šta joj se desilo. Tek kasnije, u braku, počeo joj je prigovarati i stalno ponavljati da je ona kriva za to, u šta je gotovo ubijedio.
“Prvi put kada sam bila pozvana da dam izjavu u policiji o tome šta sam preživjela kada su me zarobili, muž mi nije dao da idem sama. Morala sam dobro paziti šta ću reći, jer sam znala da ću poslije svake izgovorene riječi dobiti udarac kada se vratimo kući. Tako je i bilo.”
Razvela se dok je on bio u zatvoru. Ostala je sama sa dvoje male djece i počela čistiti po kućama kako bi preživjeli.
Opština Tuzla izdala joj je privremeno rješenje da može živjeti u jednoj trošnoj baraci, izgrađenoj poslije Drugog svjetskog rata.
“To nije ni kuća ni šupa. Kupatilo nije postojalo, tako da smo se djeca i ja kupali u jednom koritu.”
Kupatilo je napravljeno tek u humanitarnoj akciji, a kako je ostalo još novca, htjela je renovirati i ostatak barake. Opština je to odobrila, ali su joj tri mjeseca poslije poslali nalog za deložaciju.
Poslije trogodišnje borbe sud je odlučio da joj baraku dodijeli na doživotno korištenje. U međuvremenu se zaposlila i digla mali kredit kako bi nastavila popravke krova i verande.
Međutim, opština je podnijela žalbu Kantonalnom, pa i Vrhovnom sudu, koji je konačno presudio u korist Opštine. Za nju se neizvjesnost nastavila.
Ma to ti je jedna bolesna
Osim neriješenog stambenog pitanja, kaže da se sve žrtve, kao i ona, susreću i sa problemima u zdravstvu.
One nemaju pravo na prioritet kada trebaju stručnu pomoć, kao bivši borci ili ratni vojni invalidi, iako se prioritetno zdravstveno zbrinjavanje navodi u zakonu koji reguliše status civilne žrtve rata. Dugo čekaju na zdravstvenu uslugu. Naprimjer, na određene pretrage ili snimanja i po godinu-dvije.
“Dešava se da se, kada pokažemo člansku kartu da smo žene žrtve rata, loše ponašaju, ponižavaju nas ili nam kažu da to sakrijemo.” Poniženja doživljavaju i u drugim javnim institucijama.
“Naprimjer, kada sam dobila nalog za deložaciju morala sam se javiti u jednu od kancelarija u opštinskoj stambenoj službi. Ušla sam i tu je jedna službenica drugom službeniku čitala imena, među kojima je bilo i moje. Pitala ga je ko je ta i ta, izgovarajući moje ime, ne znajući, ni on ni ona, da se radi o meni. On je tada rekao: ‘Ma to je jedna bolesna.’”
Navodi i to da nevladine organizacije koje rade sa ženama žrtvama rata pomažu, ali ne dovoljno.
“Njihov rad je takav da nismo imali pomoć onda kada je nama potrebna, kada se osjećamo loše, nego kada nam se odredi termin. Takođe, kada me neko od njih pozove da dam izjavu, jer dolazi neka delegacija, narednih sedam dana sam loše. Nekada je to bilo zbog njihove promocije, a ja se osjećam iskorišteno.”
Kada je zajedno sa drugim ženama počela redovno odlaziti na grupne terapije u Centar za mentalno zdravlje u Tuzli, dobile su novu snagu i odlučile da osnuju udruženje, prvo u Tuzlanskom kantonu, koje vode same žrtve.
Na početku, 2011. godine, bilo ih je samo 11, dok ih sada ima više od 40 članova, uključujući i jednog muškarca koji je bio žrtva seksualnog nasilja u ratu, a koji je tek nedavno odlučio o tome javno progovoriti.
Kako kaže, susreću se sa mnogim problemima – od neadekvatnog prostora do nedostatka sredstava potrebnih za provođenje aktivnosti.
Zavjera šutnje
Amra Delić, neuropsihijatrica i psihoterapeutkinja, ističe da zajednica i društvo koji nisu u stanju adekvatno odgovoriti na potrebe i zahtjeve žrtava seksualnog nasilja u ratu, zapravo, šalju poruku žrtvama da je njihova trauma još nepriznata i na taj način dodatno ih povređuju i čine “nevidljivim”.
“Šutnji većeg broja žrtava o iskustvu ratnog silovanja koje su proživjele doprinosi i gubitak bazičnog povjerenja, osjećanje nesigurnosti i nedostatak podržavajućeg okruženja”, navodi Delić, koja je provela istraživanje o dugoročnim psihičkim posljedicama, socijalnoj podršci i kvalitetu života žena žrtava ratnog silovanja iz sve tri etničke grupe u BiH.
Dodaje da bi se ignorantski odnos društva i vlasti prema tim ženama velikim dijelom mogao objasniti tradicionalnim odgojem i kulturološkim obilježjem.
“Na našu nesreću, to je kultura u kojoj se čak i u 21. stoljeću silovanje žena u ratu smatra ‘pitanjem časti’ i ‘sramotom’, kako žrtve tako i njene porodice, umjesto da se to konačno shvati i prihvati kao problem kršenja ljudskih prava koje treba sankcionirati kao zločin.”
Upozorava da od posljedica ratnih trauma roditelja i “šutnje” pate i djeca koja, prije ili kasnije, počnu ispoljavati strah, anksioznost, ljutnju, tugu, depresivne reakcije, ali i kompleksnije poremećaje.
“Osjećanja vezana za traumu prenose se s generacije na generaciju, na nesvjesnoj razini, u tišini, posebno osjećanja vezana za neizgovorena i neprorađena traumatska iskustva. Na to upućuju rezultati istraživanja provedenih među potomcima žrtava i preživjelih Holokausta, ali i nedavna istraživanja bh. istraživača-psihijatara provedena među djecom i mladima“, navodi.
I dok bh. društvo šalje poruku da o ratnom silovanju treba šutjeti, hrabra žena, koja je sa 15 godina provela više od 20 dana u logoru, kao i druge žrtve koje su osnovale Udruženje Naš glas, odlučile su da tu “zavjeru šutnje” prekinu.
