Saz kao muzički instrument na našim prostorima se pojavio dolaskom Osmanlija u 15. stoljeću, a kako bi jedinstvene zvuke ovog instrumenta otrgli od zaborava, grupa Tuzlaka odlučila je nedavno ponovo oživjeti sekciju sazlija pod nazivom “Abdulah Avdo Vrabac”.
Sekcija djeluje pod okriljem Univerzitetskog umjetničko-kulturnog društva “Zvonko Cerić” i trenutno okuplja 10 istinskih zaljubljenika u ovaj žičani instrument.
U tuzlanskoj porodici Vrabac već decenijama saz zauzima posebno mjesto. Nijedno sijelo ne može proći bez milih zvukova ovog instrumenta koji najčešće ima šest žica, međutim, taj broj može biti i veći, u zavisnosti od volje graditelja ili interpretatora.
Murat Vrabac saz svira već četiri decenije, a ovaj instrument prvi put u ruke je uzeo sa devet godina života.
U razgovoru za Klix.ba ovaj Tuzlak kaže da je ljubav prema sazu naslijedio od svog rahmetli oca.
“U našoj porodici ljubav prema sevdahu i sazu se prenosi s koljena na koljeno već dugi niz godina. Sve je krenulo od mog rahmetli djeda, a potom i mojih roditelja. Saz je specifičan po tome jer jedino uz ovaj instrument izvornu, pravu sevdalinku kao lirsku pjesmu možete iznijeti na pravi način”, kaže Vrabac na početku razgovora za naš portal.
Milovanje sevdalinke
Zvukovi na sazu se proizvode povlačenjem terzijana (tzv. trzalica) po žicama, koji prema riječima našeg sagovornika, doslovno miluju stihove sevdalinke.
“Smisao saza predstavlja ‘prebiranje’ po žicama, kako mi sazlije volimo reći. Vi svaki put pjesmu odsvirate na drugačiji način, a također nemate potrebe vezati se za ritmiku. Za ovaj instrument koji je napravljen od nekoliko vrsta drveta posebno je specifično to što na zvuk koji nam on nudi utječe temperatura zraka u određenoj prostoriji. Saz kad unesete u neku prostoriju morate ostaviti izvjesno vrijeme kako bi se on adaptirao te dao onaj pravi ton koji se očekuje”, pojašnjava Vrabac.
Da bi se naučilo svirati ovaj instrument potrebno je uložiti mnogo truda i rada.
“Da biste se pojavili negdje i odsvirali neku sevdalinku morate se mnogo posvetiti tome. Nije baš jednostavno kako neki misle. Kao što nije jednostavno svirati tamburicu, ili gitaru, tako nije jednostavno svirati ni saz”, dodaje Vrabac.
Iako spada u narodne instrumente, Vrabac navodi da saz danas ne zauzima mjesto koje mu pripada.
“Žalosno je što dosad u muzičke škole u Bosni i Hercegovini saz kao instrument još uvijek nije uveden, jer on to zaslužuje”, smatra on.
Kako bi ga spasili od zaborava, grupa Tuzlaka na čelu s našim sagovornikom odlučila je ponovo pokrenuti sekciju sazlija koja je u ovom gradu egzistirala do devedesetih godina.
“Saz i sevdalinka i danas koliko-toliko žive među starijom populacijom, ali mi želimo probuditi svijest i ljubav prema ovom instrumentu i kod mladih osoba. Naša bolna tačka upravo jesu mladi koji zbog naleta savremenih instrumenata i muzike ne žele osjetiti bliskost s našim tradicionalnim instrumentom”, ističe Vrabac.
Sekcija nosi naziv po istaknutom tuzlanskom sazliji Abdulahu Avdi Vrabcu, inače Muratovom bratu, a koji nažalost više nije među živima.
Članovi ove sekcije koja je ponovo pokrenuta u mjesecu martu ove godine dosad su imali nastup u Crnoj Gori, a početkom mjeseca decembra žele pokrenuti i školu saza.
Među članovima ove sekcije je i 22-godišnji Safet Džinić iz Tuzle koji je sevdalinku zavolio uz svoje roditelje, a saz je počeo svirati na nagovor nekoliko prijatelja koji također vole “prebirati” po žicama ovog instrumenta.
Kroz naš razgovor ovaj 22-godišnjak s ponosom nam kaže da je ime dobio po poznatom bh. interpretatoru sevdalinki Safetu Isoviću, ali i da je prvi u svojoj porodici koji je naučio svirati saz.
“U ovom vaktu nekim mojim prijateljima je smiješno što sviram ovaj instrument, ali me opet bodre i zbog toga mi je drago. Da bi neko svirao saz zaista ga mora voljeti. Ono što čovjek osjeća zapravo prenosi na saz, a na kraju i na zvuk koji on proizvodi”, dodaje Džinić koji dnevo provodi od sati i po do dva vježbajući sviranje na ovom instrumentu.
Tamburaški orkestar pored uha
Velikan sevdalinke i starogradske pjesme Safet Dedajić smatra da saz pruža jednu veliku širinu koja se stapa sa sevdalinkom.
“Saz je veoma specifičan i on u sebi ima nešto posebno što mene toliko ispuni da vam riječima ne mogu opisati. Uz njega imam mogućnost da pokažem dušu, a njegovi zvuci me povuku da pjevam i pokažem još više nego što sam pokazivao uz orkestar Radio Sarajeva. Kad pravi sazlija 12 žica ‘saspe’ djeluje vam kao da imate tamburaški orkestar pored svog uha”, navodi Dedajić.
Zanimljivo je kazati i da se saz često poistovjećuje sa šargijom, ali je riječ o dva različita instrumenta.
Među istaknutim sazlijama u BiH su Selim Salihović, Muhamed Mešanović Hamić, Hašim Muharemović i Šukrija Trako koji je napisao i knjigu o ovom instrumentu pod nazivom “Saz u Bosni”.
