Najpoznatiju tursku ljubavnu pjesmu “Mona Roza” Sezai Karakoc posvetio je muhadžirskoj kćerki Muazzez Akkayi
Najpoznatija turska ljubavna pjesma “Mona Roza” ispjevana je Bošnjakinji Muazzez Akkayi, kćerki doseljenika iz Bosne u Tursku.
Pjesmu je sredinom prošlog vijeka napisao Sezai Karakoč, tada siromašni student porijeklom iz Anadolije, koji se tokom studija u Ankari zaljubio u Muazzez. Karakoc je postao od najznačajnijih turskih pjesnika, danas važi za živu umjetničku legendu Turske, a “Mona Roza” je zaživjela kao neformalna turska himna zaljubljenih.
Mladi pjesnik Sezai nekada je “umirao” od jednog pogleda voljene Muazzez Akkaya, kćerke bošnjačkih muhadžira (doseljenika). Kako se kasnije saznalo, kćerka iz obitelji koja je u to vrijeme u Ankari bila dio elitnog sloja društva, nije ni znala da postoji pjesnik iz siromašne porodice koji je “voli više od svega”.
Sezai Karakoc je rođen u Erganiju kod Diyarbakira 1933. godine a danas, kao osamdesetogodišnjak, živi u Istanbulu. Obrazovanje je sticao u školama internatskog tipa u rodnom gradu, Marasu i Gaziantepu, a u Istanbul dolazi kako bi upisao studij filozofije, premda je njegov otac insistirao da studira teologiju. Kako se tijekom studija nije mogao financijski izdržavati, prijavio se za stipendirani studij, i dobio mogućnost da se školuje na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Ankari, gdje završava studij na Odsjeku za financije. Upravo je na tom sveučilištu sreo djevojku Muazzez, porijeklom Bošnjakinju, i ludo se zaljubio. Neuzvraćena ljubav bila je pjesnički plodonosna, te je u tom periodu nastala turska “himna zaljubljenih”, jedna od najpoznatijih turskih ljubavnih pjesama pod naslovom “Mona Roza”.
Značajno je spomenuti još jednu poveznicu ovog znamenitog turskog pjesnika sa zemljom porijekla ljubavi njegovog života. Za vrijeme agresije na Bosni i Hercegovini Karakoc je izrazio svoj protest obustavljajući spisateljsko djelovanje, što je obrazložio riječima da “nije vrijeme za književnost dok u srcu Evrope ubijaju nevine ljude”.
To da je “turska ljubavna himna” posvećena upravo Muazzez Akkayi, te da se to dade iščitati iz akronima u izvorniku i prijevodu, novinar agencije Anadolija saznao je od orijentalnog filologa Amine Šiljak-Jesenković, utjecajnog turkologa koja je tu pjesmu prevela i nedavno objavila u časopisu “Behar”.
Šiljak Jesenković je rekla da o pjesmi i o pjesnikovoj nesretnoj ljubavi kruži nekoliko urbanih legendi.
Jedna od njih glasi: “Najbolja Muazzezina prijateljica zna koliko je Sezai K. zanesen poezijom i insistira da dođe na neku proslavu. Ne odbija molbu, dolazi na priredbu pred čiji kraj voditeljica kaže kako se među njima nalazi neko ko piše dobru poeziju i Sezai Karakoca poziva na scenu. On stidljivo izlazi i čita Mona Rozu. Djevojka, kojoj je pjesma upućena ,nalazi se u publici, ali već je zaručena. Jedno vrijeme razmjenjuju poglede, Karakoc to ne može izdržati i trkom silazi sa scene. Djevojka trči za njim, stiže Karakoca i pokazuje prsten na ruci, te mu kaže: ‘Samo na jednu tvoju riječ, spremna sam odbaciti ovaj prsten’. Sezai Karakoč joj odgovara: ‘Tvoja ljubav više ne može dostići do ljubavi koju ja osjećam…’ Iste noći djevojka izvršava samoubistvo, a Sezai K. se nikad nije oženio…”, glasi ova urbana legenda s tragičnim završetkom.
Međutim, poznato je da je Muazzez Akkaya živa i da se nije ubila. Amina Šiljak-Jesenković rekla je da Mona (Muazzez) dugo nije htjela izlaziti u javnost sa svojom pričom, a jedan lokalni turski web site uspio je u onom u čemu nisu nacionalni mediji. Novinari su ostvarili kontakt sa Mona Rozom i uradili razgovor sa ženom koja je bila inspiracija za jednu od najvažnijih i najprepoznatljivijih pjesama turske književnosti.
Muazzez su posjetili njezin porodični prijatelj Fahri Ersavas, pjesnik iz Gejvea, i urednik web portala Esme Koyu (selo Ešme) Seref Elma.
Muazzez danas nosi prezime Giray i izjavila je da “nije imala pojma da je pjesma napisana”.
“Ja nešto nisam bila zainteresirana za poeziju, više me interesirala matematika. Međutim, stvar je izašla na vidjelo. Ne znam, osjetila sam veliku presiju, štaviše, činilo mi se da je sve to poprimilo karakter opsesije, i ja sam željela da tu ne zastrani… Nisam željela da se sve to pretvori u opsjednutost, u zastranjenje. Bila bih daleko sretnija i spokojnija da je i on uspio živjeti porodični život”, rekla je Muazzez za turske medije i potvrdila da joj je pjesnik pokazivao svoje osjećaje poklanjavši joj podosta pjesama.
“Ja nisam ništa osjećala. Ukratko, nije bilo one energije”, rekla je starica čije je ime postalo simbol zaljubljenih u Turskoj.
Što se tiče dramatične priče, urbane legende o samoubojstvu i sudbonosnom susretu, Muazzez je rekla da se ne sjeća koju je pjesmu Sezai tada izrecitirao. “Ja sam otišla jer je bila veče studenata, studentska priredba, ali niti sam pobjegla niti sam išta uradila. Mirno sam odsjedila”, istakla je u intervjuu za web portal Esme Koyu.
Još jedna urbana legenda, kako je novinaru Anadolije rekla Amina Šiljak Jesenković, govori o tome da je Muazzez Akkaya potomak bošnjačkih muhadžira.
“Meni je bilo dovoljno to što i Sezai Karakoc u stihovima oslovljava muhadžirsku kćer. Samouvjerena bjeloputa ljepotica ne primjećuje tamnoputog, ne tako lijepog, i uz to siromašnog Anadolca, pjesnika… Njena jača strana je matematika, a ne romantika, i to treba prihvatiti. I biti zahvalan za ovu legendu, za ovu odu ljubavi. Gdje ste vidjeli da ljubavna priča sa sretnim završetkom biva zanimljiva, ljudi se vole, i tu više nema drame. Tuga, razdvojenost, neuzvraćena ljubav, intrige stvaraju dramu. A ova ljubav prema ženi, prema Muazzez Akkayi možda je bila put na kojem profana, metaforička, putena ljubav poprima drugačiji karakter… možda je bila put na kojem je Sezai Karakoč osjetio istinsku, apsolutnu, metafizičku, božansku ljubav o kojoj pjevaju i Karakocevi prethodnici. O tome pjeva i Sulejman s pjesničkim imenom Muhibbi, i naš Sulejman Mezakija iz Čajniča, i Hasan Zijaija iz Mostara, i Rušdija i Fevzija, i Ahmed Hatem iz Bijelog Polja, i Zekerijja Sukkerija iz Sarajeva, i Fuzuli iz Kerbele…“, rekla je za agenciju Anadolija jedan od najutjecajnijih turkologa na Balkanu Amina Šiljak-Jesenković.
Sezai Karakoc je do sada objavio trinaest zbirki poezije, tri antologije prevedene poezije, tri zbirke književnih eseja, dvije zbirke pripovjedaka, tri zbirke dnevnika, dvije zbirke drama i tri monografije o pjesnicima Mevlana Celaludinu Rumiju, Junusu Emreu i Mehmetu Akifu Ersoju.
Povodom Dana zaljubljenih, agencija Anadolija u cjelosti objavljuje Karakocevu pjesmu “Mona Roza”. Ono što je nekada bio tužni unutarnji monolog nesretno zaljubljenog mladića, u prijevodu s turskog na bosanski jezik Amina Šiljak-Jesenković uspjela je prenijeti pjesnikove osjećaje, a “Mona Roza” tako uistinu postaje poticajni ili utješni dijalog univerzalne vrijednosti za sve one koji su sretno ili nesretno zaljubljeni.
MONA ROZA
Mona Roza, crne ruže, bijele ruže
Ruže iz Gejveai bijela postelja
Za milost moli ptica krila slomljena
Ah, zbog tebe će u krvi biti sva
Mona Roza, crne ruže, bijele ruže
Urlaju na mjesec prljavi šakali
Plašljivo planinu gledaju zečevi
Mona Roza, danas sam tako nekakav
Kišne kapi koso padaju po zemlji
Urlaju na mjesec prljavi šakali
Ah, zatvori prozor, namakni zastore
Mona Roza, samo da u te ne gledam
Pogledaj me samo, dosta je da umrem
Shvati Mona Roza, ja baš ludak jesam
Ah, zatvori prozor, namakni zastore
Zaklon tužne vrbe, stabla maslina
U meni se sunce na svjetlo pomilja
Zaručnički prsten, škirpa kapija
Samo na te uv’jek mene podsjeća
Zaklon tužne vrbe, stabla maslina
Zambaci sve cvatu gdje je pusta zemlja
Svaki divlji cvijet ima gordost svoju
Neprosvijetljen duh moj pokatkad poljulja
Vjetar što je uv’jek za sv’jećom u stroju
Zambaci sve cvatu gdje je pusta zemlja
Eh, te tvoje ruke, tvoji prsti, ruke
Baš kao da stišču crven šipkov cv’jet
Sa tvojih se ruku sad redaju slike
Žene koja šeće samim morskim dnom
Eh, te tvoje ruke, tvoji prsti, ruke
Zašto, kako, Mona tako leti vrijeme
Već nastupi ponoć, trnu svjetiljke
Spavaj, nek ždralovi pohode ti snove
Ne gledaj u čudu nebo i oblake
Zašto, kako, Mona, tako leti vrijeme
Ah, s večeri rane treptaljke se sjate
Pa u bašču slete na smokvino granje
Jedne ptice bijele, druge boje žute
Kad bi me srušiil mjesto pitce male
Ah, s večeri rane treptaljke se sjate
Kad ja, Mona Roza, pronalazim tebe
U pogledu svakom ptica treptalica
Ova prazna jedra životom ispune
Ti pogledi čedni s ovih obalica
Kad ja, Mona Roza, pronalazim tebe
Kušnjivo i s ljutnjom ne gledaj me, Roza
Još ti moje pjesme nisi saslušala
Neće moja ljubav svirkom da se sroza
Najljepša je pjesma iz zrna nastala
Kušnjivo i s ljutnjom ne gledaj me, Roza
A vjeruj mi više, muhadžirska kćeri
Poslušaj i shvati što ću ti priznati
Bol neki studeni, čudni, bol taj modr
K’o plamen mi t’jelo čitavo zahvati
A vjeruj mi više, muhadžirska kćeri
Jako nakon kiša zametne se klasje
U strpljenju, valjda, svi plodovi zriju
Zagledaj se jednom baš u oči moje
Vidjet ćeš što mrtvi za život se daju
Jako nakon kiša zametne se klasje
Amberom što miriše ti koža, i halhale zlatne
Krvavom peru ptičijem nek odgovor daju
Ima jedno pero što čeka tvoj osmijeh da nestane
Ima jedno pero što ga dan i noć ne poznaju
Amberom što miriše ti koža, i halhale zlatne
Mona Roza, crne ruže, bijele ruže
Ruže iz Gejvea i bijela postelja
Za milost moli ptica krila slomljena
Ah, zbog tebe će u krvi biti sav
Mona Roza, crne ruže, bijele ruže
