Hasan Nuhanović preživio je genocid u Srebrenici, u kojem su ubijeni njegovi roditelji i brat. Do pada Srebrenice radio je kao prevodilac za pripadnike UNPROFOR-a. Tužio je Holandiju jer njihovi vojnici nisu zaštitili civile. Dobio je presudu. Objavio je brojne tekstove o genocidu u Srebrenici. Za N1 piše o Turskoj, Holandiji, Srbiji i genocidu.
Jutros uz kafu pogledam šta ima na Facebooku, kao i obično. Pročitam da je Avaz objavio tweet turskog dopisnika iz New Yorka:
– Dopisnik državne televizije Turske (TRT) iz New Yorka, Kahraman Haliscelik, optužio je Holandiju da je namjerno organizirala genocid u Srebrenici. On je napisao na svom twitter profilu kako je do sada (do eskaliranja tenzija između Holandije i Turske) mislilo da Srebrenica nije namjerno organizirana.
“Svi smo sve ovo vrijeme mislili da Srebrenica nije namjerno organizirana. Sada je jasno da su Holanđani htjeli da očiste Evropu od muslimana”, napisao je Haliscelik.“
Ma nemoj.
Bravo Haliscelik, trebao bih ja, kao, sada da uskliknem. Pogodio si u sridu. Ali, ja ne uskličem već reagujem u ime onih mrtvih i u svoje ime, odnosno u ime onih koji su preživjeli. Imam na to pravo.
Nisi Haliscelik pogodio ništa. Samo si zloupotrijebio genocid u Srebrenici, odnosno genocid nad Bošnjacima, građanima BiH, koji je počinila Vojska i Policija Republike Srpske, Srbija (a Boga mi i Crna Gora) da povučeš pogrešnu moralnu tangentu između aktuelnih dešavanja u Holandiji, odnosno Turskoj i onoga što je nad Bošnjacima počinjeno u periodu 1992-1995. godina, a što je ovih dana, na jedan ili drugi način, tema svih medija kroz diskusiju o (neuspjeloj) reviziji.
Moj prvi komentar, na Facebooku, je bio sljedeći: Znači, da je avion ministra vanjskih poslova Turske sletio na aerodrom u Holandiji, Holandija ne bi bila prozvana odgovornom za Srebrenički genocid, odnosno, kako ovaj novinar kaže, za “čišćenje muslimana iz Evrope”.
Stav ovog turskog novinara o ulozi Holandije u genocidu u Srebenici je, znači, zavisio od toga da li će avion sletjeti ili neće.
Možda sam trebao stati tu, na tom komentaru, i ne napisati više ništa. To bi vidjelo nekoliko stotina ljudi, i dobio bih nekoliko desetina lajkova. Ali, nešto me iznutra natjeralo da napišem još koju rečenicu o toj temi.
Prvo, mi, Bošnjaci, sa događajima u Holandiji, odnosno sa onim što se dešava između Turske i Holandije nemamo ama baš ništa.
Da, mi jesmo i muslimani, i tu je ovaj turski novinar jedino u pravu. Sve ostalo što je napisao je čisti oportunizam da aktuelne političke razmirice između Turske i Holandije poveže sa (neki se Bošnjaci sa ovim neće složiti) najvećom ranom Bošnjaka kada je u pitanju genocid 1992-1995.
Prošle godine sam, kao i svake druge, bio u Potočarima i pred kraj dženaze dok su mezarevi žrtava još bili zatrpavani lopatama sasušene zemlje, pozvan da se popnem na podij za medije i da uživo za TRT dam neku izjavu. Rekao sam, između ostalog, sljedeće: „…jula 1995. krik majki Srebrenice je odjekivao do neba. Svijet je zatvorio oči i pokrio uši. Ne znam da li je Turska čula ovaj krik“. Tu negdje se taj moj kratki intervju i završio.
Danas, više od 22 godine nakon genocida u Srebrenici, imamo, kada su u pitanju neki od turskih novinara, direktnu poveznicu između kordona holandske policije sa psima i holandsko-turskih (ili obrnuto) demonstranata sa Srebreničkim genocidom.
Još dok sam bio u Srebrenici tokom rata, ali puno više nakon rata, na Youtubeu sam vidio brojne snimke generala Vojske Republike Srpske sa linija fronta. Oni, tako, stoje ispred kamera srpskih medija, ispred svojih rovova, i kažu: “Nekoliko stotina metara ispred nas nalaze se turski položaji…“
Da turski položaji. Nekada su se i zeznuli pa rekli – položaji muslimanske vojske, ali nikada nisu rekli položaji Armije BiH. Znači, sudeći prema izvještajima srpskih medija u periodu 1992-1995. Vojska Republike Srpske je ratovala sa turskom vojskom.
Ja ne bih rekao da je Srpska vojska ratovala sa Turskom vojskom jer bi se, valjda, među ubijenim, ili zarobljenim vojnicima Armije BiH našli Turci. Ja tu vidim samo naše Bošnje.
Snimak generala Mladića 11. jula, ispred Robne kuće u Srebrenici, je obišao cijeli svijet. Mladić za kamere kaže kako Srebenicu poklanja srpskom narodu i kako je došao momenat “da se osvetimo Turcima“.
I onda Mladić ubije 8372 Bošnjaka i ni jednog Turčina.
Turska je, tada, kao i ranije, kao članica NATO-a imala više od milion vojnika. Toliko ima i sada.
Pitao sam Turke, još prvih godina nakon rata, da li je moguće da Turska nije vidjela taj snimak sa izjavom generala Mladića, i zašto nije prema Beogradu uputila barem jednu protestnu diplomatsku notu.
Ako neko pronađe takvu diplomatsku notu neka mi je pokaže.
Naravno, sreo sam na desetine Turaka nakon rata koji su rekli da nikada neće prežaliti što Turska nije učinila više da spriječi genocid nad Bošnjacima, ili barem onaj iz jula 1995. godine koji je cijeli svijet posmatrao – jer se dogodio nad stanovnicima zaštićene zone UN, za koji niko, kako Amerika, Evropa, tako ni Turska, ne može reći da se nije mogao očekivati.
Obični Turci iskreno, ljudski, izražavaju žaljenje što nije učinjeno više.
Prije nekoliko godina, čitajući članak o investicijama Turske na Balkanu, pronađem informaciju da su turska ulaganja u Hrvatskoj deset puta veća nego u BiH, a u Srbiji šest puta veća nego u BiH.
Ja se u ekonomiju i biznis ne razumijem i ovi podaci su, vjerovatno, vezani za zakonitosti koje vladaju svjetskim tržištem. Ali, kao Bosanac, i kao Bošnjak, pitao sam se je li to zaista to i kako je moguće da i danas mnogi srpski i hrvatski političari kada odu na zapad ukazuju na opasnost od islamskog fundamentalizma i radikalizacije bosanskih muslimana, a da istovremeno nemaju problem sa tim da Ujedinjeni Arapski Emirati kompaniju JAT podignu iz finansijske dubioze ulažući u novu kompaniju Air Serbia stotine miliona dolara, ili Beograd na vodi koji će, kažu, koštati preko milijardu arapskih dolara ili neke druge investicije – muslimanskih, ili islamskih dolara.
Čitam kako Turska u Nišu otvara fabriku koja će zaposliti nekoliko hiljada radnika, prije nekoliko sedmica.
Ja nemam problem sa tim i pozdravljam svaku investiciju i svaku inicijativu da se ovaj region okrene ekonomiji i da potisne traumu iz 90-ih. Mladiće i djevojke, u Srbiji i BiH, više zanima ta tema od teme kao što je genocid u Srebrenici. No, ovo bi bila neka druga tema i sad bih se trebao vratiti na ono zbog čega pišem ovaj tekst a to je odnos Turske i Turaka prema genocidu nad Bošnjacima, i njegovo oportunističko povezivanja sa pitanjima koja nemaju nikakve direktne veze sa događajima iz 90-ih.
Odmah nakon Dejtona, razgovarao sam sa jednim oficirom američke vojske koja je tek pristizala u bazu Dubrave kod Tuzle. Pomenuo sam Tursku i on je rekao da je prema doktrini NATO-a tokom Hladnog rata Turska, kao NATO članica, u slučaju otvorenog rata sa Sovjetskim savezom, imala zadatak da sa svojom armijom od milion vojnika na sebe preuzme 25% udara Sovjetske armije. Dakle, jednu četvrinu, dok bi sve ostale članice NATO-a na sebe preuzele 75% snaga Sovjetske armije.
Bio sam iznenađen jer nisam znao da je Turska imala tako važnu ulogu unutar NATO-a.
Pa zar Turska nije mogla ovu činjenicu iskoristiti da zauzme stav prema Britaniji, Francuskoj, Americi i da kaže – insistiramo da spriječite genocid i etničko čišćenje nad Bošnjacima, nad „našom braćom“?!
No, to je bila utopija kao što je utopija bila nada naivnih Bošnjaka da će islamski svijet, odnosno OPEC, iskoristiti svoju moć i prema zapadu zauzeti jedinstven stav – da će “zavrnuti pipu” ako se nad Bošnjacima ne zaustavi genocid. Od čega bi onda arapski šeici kupovali zlatne Ferarije?
Kao, stotine miliona Arapa će sebi ukinuti glavni prihod da bi natjerali svijet, odnosno zapad, da vojno interveniše kako bi se zaustavio genocid nad dva miliona Bošnjaka.
Radeći sa UNPROFOR-om u toku jednog ratnog perioda u Srebrenici, imao sam priliku da razgovaram sa desetinama oficira koji su u misiju došli iz „muslimanskih zemalja“. Jedna od prvih stvari koje su mi rekli bila je – da ljudi u njihovim zemljama, do ovog rata, nisu uopšte čuli da u Evropi, dakle u Bosni, postoje neki muslimani. Čuli su za Tita, za pokret nesvrstanih, itd, ali ne da je u Jugoslaviji živio neki muslimanski narod.
Ali, zato je srbijanska diplomatija, tokom i nakon rata, iskoristila sve one odnose koje je Tito uspostavio sa članicama pokreta nesvrstanih među kojima su bile desetine zemalja islamskog svijeta.
To je srbijanska diplomatija radila i nakon rata i radi i danas. Vuk Jeremić je, u svoje vrijeme kao ministar vanjskih poslova Srbije, avionom za pola godine obišao preko 120 zemalja (prema sopstvenoj izjavi) lobirajući da se poboljša imidž Srbije unutar UN-a, kao i uopšte u svijetu. Možda niste upratili, ali u tom periodu on je, tokom posjete Iranu, isposlovao glas Irana u UN-u kako bi se Srbija, preko neke rezolucije, oslobodila tereta prošlosti. Da, baš onog Irana za koji mislimo da je na „našoj strani“.
U vrijeme totalnog embarga prema Iraku desila se afera “Orao”. Za one koji su zaboravili, postrojenja za izradu rezervnih dijelova za MIG-ove, neposredno prije Dejtona, iz Rajlovca i nekih drugih lokacija, preseljena na teritoriju Republike Srpske. I tako je Republika Srpska bila ta koja je prekršila taj embargo, tako važan Americi, pa je preko jedne firme iz Beograda Sadamu Huseinu prodavala rezervne dijelove za MIG-ove.
A Amerika je Irak optužila da podržava Al-Qaidu i sa tim je razlogom i napala i okupirala Irak. Znači, Republika Srpska je, kroz aferu “Orao”, bila indirektni saučesnik Iraka protiv Amerike, odnosno cijelog svijeta. Ko o tome danas uopšte govori?!
Prije nekih petnaestak godina čitao sam izvještaj organizacije Human Rights Watch, čije sjedište je u Americi, u kojem je crno na bijelo pisalo da je Republika Srpska, tokom rata 90-ih godina, u fabrici u Vogošći proizvela nekoliko stotina hiljada granata za minobacač kalibra 120 mm – koje je prodala Sadamu Huseinu u Irak.
Svijet nije crno-bijeli, ne dijeli se na zapad i na istok, na jug i sjever (osim kad je u pitanju jaz između juga i sjevera u smislu raspodjele svjetskog bogatstva), ne dijeli se na muslimane i ne-muslimane, kao što tvrdi Samuel Hungtingon – u svojoj knjizi “Sukob civilizacija”.
Svijet je, kao što je uvijek i bio, uslovljen interesima velikog kapitala. Kapital ne poznaje emocije, pa ni religije. Njemu su važne samo cifre. Mi imamo prijatelje u svijetu, mi nismo potpuno sami. Među tim prijateljima je i turski narod, kao što imamo prijatelje i na zapadu – Americi, zapadnoj Evropi.
Ali, ako bude došlo do toga da naši životi, životi naše djece, budu u pitanju, možemo se osloniti samo na sebe i ni na koga drugoga, kao što je bio slučaj i 90-ih.
Ja znam svaki detalj u vezi sa ulogom Holandije u genocidu u Srebrenici, ali i sa ulogom UN-a, a znam i puno detalja u vezi sa ulogom Zapada, odnosno SAD, Francuske, Velike Britanije.
Trebalo mi je deset godina da na sudu u Holandiji dokažem odgovornost Holandije i kroz taj slučaj i odgovornost UN-a. U sudnici sam bio sam – nije bilo ni jednog Bosanca niti Turčina na desetinama ročišta i sudskih rasprava koje su se odvijale na tom sudu. Pored mene je bila jedino jedna mala grupa članova holandske nevladine organizacije, njih četvero-petero – i rekao sam im to puno puta: zbog vas ja nisam potpuno izgubio vjeru u čovječanstvo i čovječnost.
Zato, neka Turska sa Holandijom rješava svoje probleme a nas, odnosno genocid u Srebrenici, neka ostave na miru.
