Školski pribor i još pokoja uspomena na poginulog dječaka prizori su koji dominiraju u skromnoj, trošnoj kući porodice Šiko, u malom mjestu Pribava kod Gračanice na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, čiji je desetogodišnji sin Sejdo u subotu poginuo sakupljajući željezo, kako bi sa ocem i stricom, kako su njegovi bližnji kazali “zaradili koji dinar”.
Posmrtnica sa slikom nasmijanog dječaka na ulazu u trošnu kuću i mali dvogodišnji dječak Almedin, brat poginulog Sejde, dočekali su ekipu AA, koja je obišla ožalošćenu porodicu. Smrt desetogodišnjeg dječaka i rano prekinuto djetinjstvo pokazatelji su da su siromaštvo i nezaposlenost u BiH među osnovnim razlozima za pogibiju nekoliko hiljada građana ove zemlje koji “trbuhom za kruhom” izlaz iz besparice traže sakupljajući drva ili željezo, nerijetko u minskim poljima.
Tri posto teritorije pod minama
U BiH je trenutno više od tri posto njene teritorije prekriveno minama, a od 1996. godine u toj zemlji od mina je stradalo nekoliko hiljada osoba, od čega više od 200 djece. Siromaštvo i borba za goli opstanak učestalo prisiljavaju ljude u BiH, da riskiraju život, pa su tako u samo nekoliko posljednjih dana od mina smrtno stradale dvije osobe, među njima i desetogodišnji dječak Sejdo Šiko.
Učenik četvrtog razreda osnovne škole sa svojim nezaposlenim ocem i stricom otišao je da sakuplja željezo u Karanovcu kod Petrova u blizini međuentitetske linije, nekada linije razdvajanja sukobljenih strana u Bosni i Hercegovini. Dječak je poginuo od eksplozije mine tipa “Prom”, dok je njegov 32-godišnji otac Selmir povrijeđen i nalazi se u bolnici na liječenju.
Stric poginulog dječaka Emir Šiko, koji je bio na mjestu nesreće, za AA je kazao da su u Karanovac otišli da bi sakupili željezo i “zaradili koji dinar”. Kako kaže, išli su “trbuhom za kruhom”. Šiko se u razgovoru za AA zapitao postoji li ustvari mogućnost intenzivnijeg čišćenja minskih polja u zemlji, u kojoj je rat završen prije gotovo dvije decenije. Prisjećajući se te kobne subote, Šiko je kazao da su “nabrali nešto željeza i krenuli na drugo mjesto”.
“Ja sam prvi prošao putem gdje je mina eksplodirala. Dječak je išao iza mene. Eksplozija me je bacila nekih pet-šest metara, a kada sam se okrenuo vidio sam svog brata i bratića kako leže, a krv po njima”, kazao je Emir kroz suze. Sjeća se da ga je nosio i zvao u pomoć ali se sjeća i posljednjih riječi malog Sejde koji je rekao: “Ago, ja odoh, ne daj me”.
“Nosio sam ga nekih 300-400 metara, zvao sam u pomoć i znam da su nam prišli neki ljudi, ne znam im imena ali znam da su sa one druge strane, srpske”, pojasnio je Emir. I djed dječaka Zuhdija Šiko kaže da je “mali Sejdo morao ići sa ocem jer nije imalo drugog izlaza”. “Nema nikakvih primanja i nužda ga je natjerala da ide u minsko polje kako bi zaradio za komad hljeba”, kazao je.
Dječak je posljednje dvije-tri godine sa ocem išao da sakuplja željezo. Porodica Šiko živi u lošim uslovima, a kako kaže djed Zuhdija, komšije su pomagale na svoj način, svako je davao onoliko koliko je mogao. Komšije Sejdu opisuju kao živahnog dječaka koji će svima mnogo nedostajati. Jedna od njih je komšinica Mirzeta Džananović koja kroz suze priča tužnu priču o porodici Šiko i dječaku koji je “morao da ide u minska polja”.
U nedjelju klanjana dženaza
“Dijete od deset godina je dalo svoj život da bi sa svojim ocem pronašlo željezo i imalo od čega živjet”, pojasnila je vidno potresena Džananović. Ona je zamolila da se “neko pobrine za Sejdinog dvogodišnjeg brata Almedina kako i on ne bi morao ići po minskim poljima kao njegov brat”. U nedjelju je klanjana dženaza desetogodišnjem dječaku, a mjesni imam Amel ef. Nurikić je tada poručio da će “mali Sejdo nama haliliti, on je veliki insan, a nama je ostalo puno pitanja na koja će se morati dati odgovor”.
Najugroženija i najzagađenija minama u BiH su područja koja se nalaze na nekadašnjoj liniji fronta, odnosno današnjoj međuentitetskoj liniji. Smatra se da je oko 220.000 mina u BiH posijano na više od 13.000 lokacija. U BiH je trenutno više od tri posto njezina teritorija prekriveno minama. Oko stotinu hiljada građana Bosne i Hercegovine doslovno živi s minama, a za 1.367 kvadratnih kilometara površine sumnja se da je zagađeno neeksplodiranim ubojitim sredstvima.
Od 1996. godine od mina je stradalo nekoliko hiljada osoba, od čega 237 djece. Prilikom obavljanja poslova humanitarnog deminiranja stradalo je 114 deminera, od čega 46 smrtno. Vijeće ministara BiH je 2008. godine usvojilo Strategiju protuminskog djelovanja za razdoblje 2009.-2019. s vizijom da BiH bude bez mina do 2019. godine, za što godišnje treba osigurati oko 80 miliona konvertibilnih maraka.
