Nad zaseokom Paraći u Donjem Hrasnu kod Kalesije jučer se, prijeteći, nadvio novi kišni oblak. Skoro nikoga ni na putu ni u obližnjim avlijama. Selo šuti. Na vratima kuća koje se još doimaju stabilnim pojavi se tek poneka muška glava. Sve još podsjeća na katastrofu koja je nedavno zadesila ovaj prelijepi podmajevički kraj.
Išao na metak
– Ne mogu da odem iz sela. Ovdje sam u kući svog šurjaka Avde Selimovića, premda je i ona klizištem uzdrmana. I Avdina i moja supruga su u Pascima kod Tuzle, a ja ovdje zanoćim, pa šta dragi Bog da. Uvečer osluškujem kako zemlja iznutra puca, a ujutro, kako dan proviri, ustanem pa satima gledam preko potoka u ruševine moje kuće. Ustvari, u onih nekoliko cigli od krova što izviruju ispod zemlje… A samo da znate kako sam teško u životu radio, kud sam sve bio, da bih ovdje gdje sam rođen kuću napravio – priča Mehmedalija dok mu glas podrhtava, a oči pune suzama.
Na mjestu gdje su Mehmedalijina i još nekoliko porušenih i zatrpanih kuća žuta policijska traka opominje da je prilaz tom području zabranjen. Mehmedalija krši ruke, nemoćan pred sudbinom koja ga je snašla. Osim kuće, nema mu, kaže, ni naroda, a i putem, osim sve rjeđih novinara i pokojeg znatiželjnika, malo ko više prolazi.
– U ratu sam išao na metak i nije me bilo strah. A sad me strah. Kako dalje? Čime da krenem kad iz kuće nisam uspio iznijeti ni kašiku, ni cipele, ni bilo šta potrebno jednom čovjeku samo za jedan dan? Sve ovo na meni što vidiš, drugi mi je dao. Sa sinom sam godinama nadničio da bih kuću napravio, crnčili smo, dizali kredite kod mikrokreditnih organizacija, na stomaku štedjeli. A sada ne znam otkud da krenem, kako da upravim. Nikoga u vlasti da nas uputi šta da radimo, osim što su nam kazali da se moramo iseliti – kaže Mehmedalija.
Kolektivni centri
Paraće nije napustilo još nekoliko domaćina čije su se porodice iselile iz svojih kuća. Ne mogu se odvojiti od svog sela, od svojih imanja. Ne žele u kolektivne centre, pa makar, kažu, na njivama spavali.
Tlo u selu još ne miruje
Iseljeni stanovnici Paraća trenutno su kod rodbine ili u nekom od kolektivnih smještaja u Kalesiji i Živinicama, jednako kao i njihove komšije iz zaseoka Horozovina.
U selu tlo još ne miruje, a na obližnjem potoku stvorilo se pravo malo jezero od kojeg svi strahuju. Poneka žena poput nane Fatime Nišić danju navrati da obiđe svoju avliju, vrt. Svi su tužni, nesretni. Kažu, kako da ramazan dočekaju bez svoje kuće, svoje džamije, svog mira u kakvom su nekada živjeli.
