Kosovo se, otkako je proglasilo nezavisnost 2008. godine od Srbije, fokusiralo na vanjskopolitičkom planu na dobijanje međunarodnog priznanja. Danas, kosovsko Ministarstvo vanjskih poslova tvrdi kako je 116 država priznalo njegov suverenitet.
Srbija, koja odbija kosovsko odcjepljenje nakon rata 1999. godine i NATO-ve kampanje bombardiranja, bori se protiv toga. Ona vodi paralelnu kampanju i tvrdi kako je u posljednje dvije godine uvjerila nekih 17 država da povuku svoje priznanje Kosova.
Odbijanjem da prihvati kosovsku nezavisnost i forsiranjem drugih da se odluče na isti korak, Beograd ne samo da blokira članstvo Kosova u UN-u već i njegov put ka NATO-u i Evropskoj uniji.
Prošle godine je predložen dogovor koji je obećavao rješenje blokade. Prijedlog je uključivao razmjenu teritorije kojom bi Srbija dobila kontrolu nad teritorijama gdje su Srbi većina na sjeveru Kosova, a Kosovo bi dobilo kontrolu nad teritorijama na jugu Srbije gdje su Albanci većina i priznanje nezavisnosti od Srbije.
Prijedlog je kontraverzan, no Sjedinjene Američke Države i ključni glasovi u EU-u su ga podržali, dok se Njemačka isticala kao protivnik. Trenutna nesloga u Briselu i domaći problemi političke prirode u SAD-u mogli ovaj dogovor – ili njegovo ponavljanje – isforsirati na štetu regije.
Trumpove računice
Pitanje priznanja je najveći problem koji je ostao nakon krvavih ratova raspada Jugoslavije 1990-ih. On je inspiracija žestoke nacionalističke retorike i protesta, a zbog njega se lideri svjetskih sila poput SAD-a i Rusije sudaraju u mišljenjima.
No, zašto je tako? Geopolitički, Kosovo nema neke težine. Nalazi se na jugoistoku evropske balkanske regije između drugih, većih susjeda koji ne predstavljaju značajnu vojnu ili političku prijetnju ostatku Evrope.
Ipak, Kosovo je postalo Gordijski čvor evropskog i transatlantskog kriznog vodstva samo zbog njegove simboličke vrijednosti.
Evropska unija se umiješala kako bi dokazala kako je sposobna nositi se sa krizama na svojoj periferiji i kako bi pokazala svoje nedovoljno korištene vanjskopolitičke mišiće. SAD je umiješan otkako je predvodio bombardiranje 1999. godine. Obje ove strane žele dokazati kako humanitarna intervencija može imati rezultate i kako se nakon nje može uspostaviti funkcionalno društvo jednog dana.
No, svaki novi prijedlog rješenja kao da čvršće steže čvor umjesto da ga odveže.
Godine pregovora u Briselu i Washingtonu, milijarde potrošene na misije UN-a i EU-a i bezbrojni neispunjeni dogovori nisu doveli Kosovo i Srbiju ništa bliže rješenja problema sve dok nedavno Trumpova administracija nije imenovala jednog, već dva predstavnika da se nose sa njime.
U avgustu je State Department imenova iskusnog diplomatu Matthewa Palmera, koji ima višegodišnje iskustvo sa Balkanom, kao svog specijalnog predstavnika za Zapadni Balkan. Samo dva mjeseca kasnije, u oktobru, Bijela kuća je objavila kako njen kontraverzni ambasador u Njemačkoj Richard Grenell također postaje specijalni predstavnik za Srbiju i Kosovo. Grenell, koji je poznat po svom drskom nepoštivanju diplomatskog protokola i po podršci evropskoj ekstremnoj desnici, smatra se bliskim sa američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.
Strategija ‘dva kanala’
Čini se kako Trumpova administracija koristi diplomatsku strategiju „dva kanala“ prema Kosovu, kao što je to radila prema Ukrajini kada je imenovala Kurta Volkera, također bliskog predsjednikovog saveznika, kao specijalnog predstavnika. Sumnja se kako je Volker asistirao u Trumpovim navodnim naporima da primora ukrajinsku Vladu da istraži njegovog potencijalnog protivnika na izborima Joea Bidena.
Prema riječima v.d. ambasadora SAD-a u Ukrajini Williama Taylora, koji je svjedočio 13. novembra pred Kongresom u sklopu aktuelne istrage o opozivu američkog predsjednika, ovaj drugi kanal – koji je išao preko posrednika kojeg je Trump lično postavio – ne odgovara Kongresu i tek djelimično koordinira rad sa State Departmentom. Tačnije, njegova uloga je osiguranje ličnih interesa predsjednika.
Proteklih sedmica su prisutne glasine kako Grenell obećava finansijske koristi Kosovu i Srbiji – državama, ne njihovim liderima – ako se postigne rješenje problema statusa u bliskoj budućnosti. Ovo se razlikuje od koristi koje su isticali raniji američki i evropski posrednici koji su obično isticali prednosti regionalne i evropske stabilnosti ispred finansijskih koristi.
I, prirodno se postavlja pitanje, koji su zapravo Trumpovi interesi u Kosovu i u Srbiji?
Za razliku od Ukrajine, Kosovo i Srbija imaju male prirodne resurse i jedva da imaju neke unosne poslovne mogućnosti u koje bi se mogli uključiti Trumpove pristalice; također, nema nikakvih informacija da ove dvije države imaju direktne ili indirektne povezanosti sa američkom izbornom borbom.
Grenellova umiješanost u spor Srbije i Kosova ukazuje na američki interes u izguravanju Njemačke sa mjesta glavnog evropskog nadglednika balkanskih problema. Dogovor Kosova i Srbije bi također bila jako potrebna diplomatska pobjeda Trumpa pred izbore 2020. godine, pošto brojne druge diplomatske inicijative njegove administracije, među kojima je „dogovor stoljeća“, novi dogovor sa Iranom i dogovor sa Sjevernom Korejom, nisu donijeli nikakvih rješenja.
Kao u slučaju ukrajinskog predsjednika Vladimira Zelenskog, Trump je koristio mogućnost posjete Bijeloj kući kao mrkvu za predsjednike Kosova i Srbije kako bi ih motivirao na potpis dogovora.
Nesigurna budućnost
Jednako kao i u slučaju Ukrajine, nekoordinirana i nepredvidljiva vanjska politike Trumpove administracije samo pojačava postojeće probleme naslijeđene od prethodnih administracija. Kada je još John Bolton bio savjetnik Bijele kuće za sigurnost, on je objavio kako ne bi bio protiv dogovora o razmjeni teritorije, prekinuvši višedecenijsku politiku SAD-a na Balkanu koja je odbijala promjene granica.
Slično, neslaganja u Briselu također izazivaju mnogo zbunjenosti u regiji. U prošlosti je EU koristila mogućnost pristupa za obje države kao mrkvu, kako bi došli do dogovora. Ali, nakon što je francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji jarko želi da preuzme ulogu Angele Merkel na poziciji kreatora politike Evrope, blokirao pregovore o pristupu sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, šarm EU u regiji je žestoko poljuljan.
Pa, čemu vodi zbrkani američki pristup u kombinaciji za neodlučnim EU?
Rusija je također podržala prijedlog razmjene teritorije sa Kosovom. Ako dogovor prođe, to bi moglo dodatno destabilizirati regiju. Zvaničnici u BiH strahuju kako bi lideri entiteta sa srpskom većinom u Bosni i Hercegovini mogli koristiti promjene kosovskih granica kao osnovu za svoje secesionističke ciljeve.
Dodatni nered na zapadu Balkana moglo bi ojačati ruski utjecaj u regiji. On je već jak u Srbiji. Krajem oktobra je Vlada Srbije potpisala sporazum o slobodnoj trgovini sa Euroazijskom ekonomskom unijom koju predvodi Rusija.
Nedavno je skandal sa agentom GRU-a koji je pokušavao regrutirati bivše članove srbijanske vojske izazvao strahove da ruski obavještajci koriste prijateljski stav države prema Moskvi kao izliku da je koriste kao bazu regionalnih operacija. Rusija je već optuživana da je stajala iza neuspjelog pokušaja udara u Crnoj Gori i može dodatno doprinijeti regionalnoj nestabilnosti.
Kineske investicije
I Kina jača svoje prisustvo na Balkanu. U posljednjih nekoliko godina, ona kupuje velike dijelove ključnih industrijskih pogona regije u sklopu svoje Inicijative pojasa i puta, globalne strategije razvoja koju vodi kineska Vlada kako bi investirala u strateške projekte sa uplivom kineskog kapitala.
Kinezi su investirali u sve od luka u Hrvatskoj do čeličana u Srbiji. Mađarska i Srbija su nedavno postale dio kluba evropskih država koje su omogućile kineskom tehnološkom divu Huaweiju da formira njihove 5G mreže; većina članica EU su odbacile umiješanost Huaweija iz straha da bi tako olakšale cyber napade pod patronatom kineskih vlasti. U Beogradu, Huawei je dio postavljanja kamera za prepoznavanje lica, sličnih onima koje su već prisutne u Kini.
Stoga, dok američki predsjednik pokušava izjednačiti rezultate i vani osigurati reizbor i dok EU nastavlja sa borbom pri formiranju vizije svoje budućnosti, Balkan ostaje sve više otvoren za ruski i kineski interes. Slabljenje i kontradiktorno djelovanje Zapada je već otežalo, više nego ikad, da političari koji žele reforme u državama Balkana uvjere glasače da ostanu na putu demokratizacije. Ukoliko SAD i EU ne promijene svoj pristup, spor Srbije i Kosova prijeti pogoršanjem i slanjem cijele regije u vrtlog nestabilnosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
