Intervju sa prof. dr. Adnanom Velagićem, dekanom Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru.
U posljednje vrijeme sve su češće vijesti o reaktiviranom djelovanju Ravnogorskog pokreta. Koliko stvarnog, koliko virtualnog teško je procijeniti, no i taj virtualni način djelovanja je, s obzirom na eru informatičkog komuniciranje, sasvim realan. Skoro da nema mjesta u RS-u bez općinske organizacije. Neki mediji su izvještavali kako se ovaj pokret potpuno relaksirano ponaša i u RS-u i u Srbiju, kako priželjkuju novi rat. Imali smo prilike vidjeti i snimke sa masovnih skupova simpatizera ovog pokreta. U intervjuu kojeg je dao za naš list, prof. dr. Adnan Velagić, dekan Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru upozorava na opasnost masovnog širenja i omasovljavanja Ravnogorskog pokreta na tlu Bosne i Hercegovine. Prof. Velagić je posebno naglasio da Ravnogorski, neočetnički pokret, baziran na ideološkim osnovama iz historijskih predispozicija, predstavlja pokušaj reaktiviranja onoga što je konstantna težnja velikosrpske politike i ideologije, a to je da se pokaže kako kreiranje granica na Balkanu nije završeno i kako postoje tendencije za njihovim izmjenama.
Korijeni pokreta sežu daleko u prošlost
„Neočetnički pokret kroz oživljavanje četničkog pokreta Draže Mihajlovića pokušava da te granice revidira na osnovama tzv. „Homogene Srbije“, kaže prof. Velagić.
Nažalost, nemamo nikakve objektivne reakcije zvaničnih državnih tijela ili institucija o djelovanju Ravnogorskog pokreta u BiH.
Velagić: To su ozbiljni propusti. Aktualna bošnjačka politika pokazuje da je spremna samo na dnevnopolitičke aktivnosti, a ne na politiku koja određene događaje posmatra kao pojavu dugog kontinuiteta. Kada govorimo o četničkom pokretu radi se o pojavi koja svoje korijene baštini iz polovine XIX stoljeća. Taj pokret nije nastao slučajno. Radi se o ideološkim pretpostavkama koje je još davne 1837. godine zagovarao Teodor Pavlović, zatim nastavio Vuk Stefanović Karadžić, a politički uobličio Ilija Garašanin, u svom traktatu pod nazivom „Načertanije“, odnosno „Nacrt spoljne politike Srbije s kraja 1844.godine.“ U tom periodu nacionalni naboj je bio izuzetno jak. U Evropi su se konstituirale nacionalne države, a balkanski kršćanski ideolozi su, pod utjecajem evropskih nacionalnih tendencija, afirmirali šovinističke ideje prema svemu što nije potjecalo iz tog konfesionalnog miljea. Kod navedenih ideologa jasno je potcrtano gdje se i na koja područja prostire Srbija. Za Teodora Pavlovića to su područja Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske, za Vuka Stefanovića Karadžića to je cijeli prostor Balkana na kojem se govori štokavskim narječjem, za Iliju Garašanina Srbija je u granicama koje obuhvataju cjelokupan prostor svih južnoslavenskih zemlja, osim Slovenije itd. Upravo su ovakvi ideološki okviri postali neodvojiva baština četničkog i neočetničkog pokreta. Naravno da bi naši političari ovo morali znati i spriječiti organiziranje očiglednog šovinizma na teritoriji BiH.
Vi ste jedan od rijetkih naučnih radnika koji je svojim naučno-istraživačkim radom upozorio javnost na te opasnosti. Nedavno ste objavili knjigu „ Hercegovački Muslimani u koncepcijama četničkog pokreta (1941-1945). Kako gledate na činjenicu da akademska zajednica ne nalazi načina da istražuje i publicira rezultate tih istraživanja?
Velagić: U ovako politički pocjepanoj državi akademska zajednica, kao organizirana struktura, apsolutno ne postoji. To je i ključni cilj protivnika demokratske Bosne i Hercegovine. Oni koji bi trebali da se pozabave ovom problematikom, a to su prije svega bošnjački političari, ili nemaju snage da se izbore sa problemom ili ne prepoznaju problem. Evo, pravi primjer ovoga što navodim danas se vidi na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru, koji se sistematski ruši s ciljem razbijanja bošnjačke akademske zajednice u Hercegovini. Svi, pa i oni koji ne bi smjeli, a tu prije svega mislim na zvanične bošnjačke političare iz Sarajeva, samo muklo šute. Sramota.
S druge strane, naučni skupovi koji se organiziraju uglavnom su inicijative nekih institucija, često i pojedinca. Nedavno je Mostarsko muftijstvo Islamske zajednice organiziralo okrugli sto pod nazivom „Od Čavkarice do istine“. Ovaj skup predstavlja jedan od rijetkih koji je pogodio u sredinu stvari („in medias res“), s ciljem da se na naučnim osnovama raspravlja o problemima koji se iz prošlosti, vrlo suptilno, reflektiraju u današnje vrijeme.
Bosna je historijska kategorija i ne može se cijepati
Može li se odvojeno posmatrati djelovanje Ravnogorskog pokreta u drugoj dekadi XXI stoljeća od njegove prethodnice, pokreta Draže Mihajlovića i šta je Vas motiviralo da se bavite istraživanjem Ravnogorskog pokreta?
Velagić: Neočetničko djelovanje se ni u kom slučaju ne može odvojiti od četničkog djelovanja iz Drugog svjetskog rata. Prije svega, to možemo vidjeti po ikonografiji koju ovaj pokret iznosi u javnosti. Tu uglavnom prevladavaju slike četničkih koljača iz Drugog svjetskog rata, Draža Mihailović u svakom mogućem izražaju i sl. Pored toga, programske teze i ciljevi koje neočetnici iznose u javnost kompatibilne su sa ideološkim postavkama četničkog pokreta tokom Drugog svjetskog rata. Znači, oni u kontinuitetu nastavljaju da rade na realizaciji Velike Srbije i o tome nema spora.
Ono što je mene opredijelilo za istraživanje ovog pokreta jeste činjenica da se danas u javnom diskursu manjeg bosanskohercegovačkog entiteta četnički pokret pokušava afirmirati, da mu se nastoji dati, ne samo karakter narodnooslobodilačkog, već čak i antifašističkog pokreta. Nastojao sam da sa naučnog aspekta, konsultirajući obimnu arhivsku građu (najvećim dijelom neobjavljenu) i relevantnu literaturu, odgovorim na pitanja šta je to četnički pokret, uopće i u Hercegovini, i kakve mogu biti posljedice ukoliko bi se ovo pitanje ostavilo na margini društvenih zbivanja. Također, ideologija koju baštini četnički pokret pokušava se perfidnim metodama infiltrirati u današnju politiku. Govoriti danas da je Draža Mihajlović bio oslobodilac, pokretač borbe protiv Hitlera predstavlja grubo falsificiranje historijskih činjenica. Mihajlovićev ideološki program baziran je na traktatu „Homogena Srbija“ Stevana Moljevića. U tom traktatu nećete naći niti jednu rečenicu kojom se srpski narod poziva na otpor okupatorima Jugoslavije. Njime se isključivo definiraju granice „Velike Srbije“, koja, po njima, obuhvata Srbiju, Crnu Goru, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, 2/3 Hrvatske, Makedoniju, te manje dijelove Rumunije i Bugarske. Znači, apsolutno se i ne spominje otpor okupatorima Jugoslavije. Naprotiv, nailazimo na dokumente iz Drugog svjetskog rata, koji govore o saradnji četnika i Nijemaca, četnika i ustaša, a pogotovo četnika i Italijana, sa evidentnim dokazima da je četnički pokret na području Hercegovine osnovan pod brižnom rukom fašističke Italije. Treba spomenuti i danas sveprisutnu tezu Milorada Dodika prema kojoj je Bosna i Hercegovina ustvari Jugoslavija u malom, imputirajući da će se ona, baš kao i Jugoslavija morati disoluirati. U tom smislu Dodik poziva na referendum za otcjepljenje manjeg bosanskohercegovačkog entiteta od Bosne i Hercegovine. I, pazite sad, on kao primjer uzima model po kojem se Kosovo odvojilo od Srbije. Vidite, to predstavlja obmanjivanje srpske javnosti i falsificiranje historijskih činjenica u nastojanju da se nešto što je neopravdano predstavi kao nastojanje svjetske javnosti da ugrozi Srbe na Balkanu. Naime, stvari stoje ovako. Kosovo je moglo proglasiti nezavisnost, jer je ovu teritoriju Srbija okupirala u toku balkanskih ratova 1912/13. godine. S druge strane, Bosna i Hercegovina nije Jugoslavija u malom, jer nije nastala prema jugoslavenskom modelu, odnosno dogovorom naroda. Bosna i Hercegovina je historijska kategorija i zbog toga se ne može ni razgraditi dogovorom njenih naroda, kao što je to bio slučaj sa Jugoslavijom.
Zamislite da neko osnuje Hitlerovu stranku!?
Na 23. tradicionalnom saboru kojim je obilježena 71. godišnjica Ravnogorskog pokreta prisustvovali su ratni veterani i poštovaoci baštine Ravnogorskog pokreta iz Srbije, Crne Gore, Republike Srpske i dijaspore, a organizirala ga je asocijacija za njegovanje tekovina Ravnogorskog pokreta. Možemo li iz ove vijesti pročitati koliko je danas Ravnogorski pokret jak
Velagić: Pravo pitanje je koliko je naša država slaba, pa dozvoljava postojanje organizacija poput Ravnogorskog pokreta. Po ovoj informaciji vidimo da institucije ne rade svoj posao, one su nemoćne i tu se stvara prazan prostor različitim fašističkim udruženjima da izađu u javnost i da „zakonito“ djeluju na tlu države Bosne i Hercegovine. Nažalost Bosna i Hercegovina je jedina evropska zemlja koja dozvoljava organiziranje neofašista. Zamislite kako bi izgledalo da se danas u Italiji registrira fašistička stranka Benita Musolinija ili da se u Njemačkoj legalizira Nacionalsocijalistička Hitlerova partija. To bi stvarno bilo apsurdno. Nažalost kod nas je moguće organizirati Ravnogorski pokret Draže Mihailovića, čovjeka kojem je presuđeno za fašističko djelovanje u toku Drugog svjetskog rata.
Zamolit ću Vas da nas podsjetite na historijske podatke u vezi nastanka Ravnogorskog pokreta.
Velagić: Ukoliko pravilno pristupamo sa naučnog aspekta i navedenu pojavu tretiramo kao događaj dugog kontinuiteta vidjet ćemo da je četnički pokret u svom izvorištu imao genocidnu politiku prema muslimanskom narodu, a ona je bila duboko ukorijenjena u zločinačkoj svijesti velikosrpskog hegemonizma, prema kojoj su svi balkanski muslimani ustvari „Turci“, koji su u prošlosti nanijeli navodno veliko zlo srpskom narodu. Ovakva dogma, kontinuirano je pothranjivana tezom o navodnoj ugroženosti Srba i Srbije, i njenoj navodnoj misiji da ispuni svetu obavezu „balkanskog predziđa evropskog kršćanstva“. Tako se stvorio perceptualan mit pod nazivom „kosovsko mučeništvo“, koji u konačnici treba rezultirati „Lazarevim vaskrsenjem“ i svesrpskim ujedinjenjem. Na definiranju ove dogmatične postavke radili su komplementarno intelektualni krugovi (od Srpskog kulturnog kluba do Srpske akademije nauka), zatim srpski državni establišmenti u historijskom kontinuitetu, te institucija Srpske pravoslavne crkve. U toku Drugog svjetskog rata, kada su nacionalističke strasti uzavrele do krajnjih granica, velikosrpski koncept je dobio vjetar u leđa, s ciljem realizacije navedenog „svetog cilja“. Pojava Draže Mihajlovića na ratnoj sceni bila je rezultat ovih dogmatičnih postavki.
Masovno istrjebljenje drugog i drugačijeg je fašizam
Ravnogorski pokret ste nazvali fašističkim, no danas je nezahvalno tako ga imenovati. Na „muslimanskom pitanju“ iz programa četničkog pokreta 1941. fašizam se može i dokazati.
Velagić: Naravno! U „Programu četničkog pokreta Draže Mihajlovića“, u tački 2., stavka b., pročitat ćemo: „Omeđiti defakto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj“. Dalje se, u stavci d., navodi: „U srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje Muslimana i po mogućnosti riješiti ga u ovoj fazi“. Šta to znači? Znači da sve što nije srpsko, a odnosi se na narod, institucije kulture i religije, te jezik, treba bez kalkuliranja uništiti. I kako onda ovakvu ideologiju nazvati drugačije nego fašizam. Na „Program četničkog pokreta Draže Mihailovića“, nastavlja se „Instrukcija Draže Mihajlovića od septembra 1941.“, u kojoj se navodi da su ciljevi četničkih odreda „čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata“. U „nenacionalne elemente“ Mihailović je ubrajao Muslimane.
Neki slobodni srpski intelektualci tada su nastanak Ravnogorskog pokreta nazvali lišajem na tijelu srpskog naroda. Ima li danas takvih osuda i da li su one nužne?
Velagić: Kod srpskih intelektualnih radnika, koji nisu opterećeni nacionalnim predrasudama, naći ćete na jasno određenje prema četničkom pokretu. Oni ga nazivaju „tamnom mrljom u historiji srpskog naroda“, „fašističkim pokretom“ i sl. Pojedinci su čak i spremni da upute izvinjenje muslimanskom narodu zbog zločina četničkih koljača. Zanimljivo je reći da je još u toku Drugog svjetskog rata, u vrijeme nastajanja Mihailovićevog pokreta, bilo intelektualnih radnika koji su ovo ravnogorsko okupljanje oštro kritizirali. Tako je Dimitrije Najdanović, profesor na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, 1944. godine Ravnogorski pokret nazivao „besmislenom tikvom bez korijena“ i „lišajem na posječenom narodnom stablu“.
Na jednom od posljednjih naučnih skupova kazali ste da je vizuelni profil četnika bio definiran – duga kosa, brada…
Velagić: Da bi osigurao podršku Ravnogorskom pokretu, Mihailović je morao pridobiti simpatije srpskog naroda. Inače, značajan dio Srba želio je da se bori protiv okupatora zemlje, što su zagovarali jugoslavenski komunisti, dok je Mihailovićev plan bio definiran na „politici čekanja“ sve dok Wermaht ne bude slomljen na istočnom i zapadnom frontu. U toj fazi čekanja trebalo je realizirati projekat „čišćenja“ teritorija od nesrpskog stanovništva, a nakon toga podići srpski ustanak i realizirati „Veliku Srbiju“. Da bi osigurali podršku naroda četnici su morali svojim izgledom da podsjećaju na srpskog seljaka, dok su puštanje brade i kose uveli kao simbol žaljenja za izgubljenom državom.
Ravnogorski pokret nema podršku međunarodne zajednice
Dobrohotni i dobronamjerni Bošnjaci, kad danas gledaju snimke Ravnogorskog sabora, nabrzinu zaključe kako se radi o grupi i grupama „pijanih budala“. Koliko imaju pravo na takvo mišljenje?
Velagić: Ja se ne bih složio s tim. Neočetnički pokret, koliko znam, danas ima oko 300.000 registriranih pripadnika, što dovoljno govori da se na njih treba mnogo ozbiljnije gledati. Njihova nošnja i izgled evociraju četništvo i prizivaju ponovno prekrajanje i omeđivanje teritorija. To može biti vrlo opasno po cijelo društvo.
Tokom Drugog svjetskog rata Ravnogorski pokret pomagale su i strane sile. Imaju li danas podršku izvan prostora bivše Jugoslavije?
Velagić: Mislim da neočetnici nemaju podršku modernih država svijeta. Svaka demokratska država, koja svoju politiku bazira na toleranciji i suživotu, ni u snu ne bi podržala neočeništvo. Demokratski svijet je svjestan svoga antifašističkog opredjeljenja.
Gdje i kako je preživala ideja Ravnogorskog pokreta u doba čeličnog komunizma?
Velagić: Konzerviranje ravnogorske ideje u vremenu socijalističke Jugoslavije desilo se kroz nekoliko različitih društveno-političkih struktura. Naime, mislim da su jugoslovenski komunisti, odmah na početku krenuli pogrešnim putem. Uspostavili su monolitni politički sistem, baziran na ideologiji komunizma. Komunistička partija je tvrdila da su sva pitanja južnoslavenskih naroda, pa i goruće nacionalno pitanje, riješena u toku revolucije od 1941-1945. godine. Međutim, nacionalno pitanje u Jugoslaviji nikada nije riješeno. Pogotovu se to odnosilo na Bošnjake koji su se sve do kraja 90-ih različito kategorizirali, kao Srbi, Hrvati, Neopredjeljeni, Jugosloveni, muslimani i dr. Tako je npr. na popisu iz 1948. godine 89% Muslimana (ili njih 788.384), odbilo da se izjasni kao Srbin ili Hrvat i prihvatilo odrednicu Neopredjeljeni. Vidite, Muslimani su bili „Neopredjeljeni“, a KPJ je cijelo vrijeme tvrdila da je nacionalno pitanje riješeno. Tako su stvoreni uvjeti za pojavu i eskalaciju velikonacionalnih aspiracija prema njima. S druge strane, konstantno su bile prisutne teze, kod srpskog naroda, da su Srbi najbrojniji, ali i najugroženiji u Jugoslaviji, da je Srbija dala najviše žrtava u ratu, da je ona najzaslužnija za obnovu Jugoslavije itd. To naprosto nije tačno, jer se upravo u Bosni i Hercegovini vodio najkrvaviji rat od 1941. do 1945. godine i u njoj se stvarala socijalistička Jugoslavija (AVNOJ, ZAVNOBIH…). Ali, kroz takve poruke srpske ideološko-političke strukture afirmirale su se hegemonističke težnje koje su svoj puni izraz dobile dolaskom Slobodana Miloševića na čelo Srbije. S druge strane, poruke o ugroženosti Srbije i Srba u Jugoslaviji, imale su odjeka kroz širi spektar državnih struktura, a pogotovo unutar Jugoslavenske narodne armije, u kojoj je izvršena potpuna predominacija srpskog naroda. Devedesetih godina XX stoljeća u toj vojsci je 85 do 90% oficirskog kadra dolazilo upravo iz srpskog naroda.
