Spomenik prirode, ujedno i zaštitni znak Bara te jedan od njegovih simbola, Stara maslina na Mirovici ovih je dana dobila i službenu potvrdu da je najstarija na Južnom Jadranu. Pod svojim 2.240 godina starim krošnjama mirila je zavađene vojske, bratstva i obitelji, a za tri vjere koje obitavaju na barskom području – katoličku, pravoslavnu i muslimansku – bila je i ostala sveto drvo.
Oduvijek su ljudi iz svih krajeva dolazili diviti joj se, znajući i da se spominje u svetim knjigama i kršćana i muslimana, ali i uživati u uljima nastalim iz njenih plodova. Slušali su i legende o prokletstvu koje će pogoditi svakoga tko je pokuša posjeći ili uništiti, znali za zabranu kidanja njenih listova i grančica, kao i priču o ogromnom novcu koji je ponuđen bivšim vlasnicima – obitelji Nikočević – da se izvadi i odnese u Italiju. Ponosni Crnogorci to su jednostavno odbili.
Na dan službene potvrde točnog broja godina Stare masline, koja je stigla iz Istanbula, vijest se brzo proširila barskim krajem. Došla je i u obližnju starobarsku čaršiju, naslonjenu na zidine Staroga grada, među njene stanovnike svih triju vjera koje tu žive.
„Odavno postoji izreka ‘Diči se kao Bar maslinama’, pa nas je ova vijest stvarno obradovala. Bar je od svih primorskih mjesta bio najpoznatiji po maslinama, a sve zbog kvaliteta ulja koja smo proizvodili. Odnosili su u stara vremena maslinovo ulje i u Carigrad, a izvoženo je i u Mekku, o čemu postoji pisani trag. Izvozilo se ulje na evropsko tržište i išlo je na sve strane“, počinje priču Šemsudin – Dino Bećović.
Dok sjedi ispred svojeg restorana „Kaldrma“, smještenog na pola strme čaršije Staroga Bara, govori o starim i slavnim danima maslinarstva koji su oživljeni u posljednjih 10-ak godina. Naslijedivši maslinike, Barani su prepoznali vrijednost koju imaju, a ulje je počelo dobivati na cijeni. Ipak, potrebno je imati velike zasade s brojnim stablima za dobru zaradu.
„Od maslina može da se živi, ali to ovisi o broju stabala. Imam ih ukupno 105, ali to nije dovoljno da se ostvari kakva-takva egzistencija. Minimum je 500 stabala i malo je onih koji imaju toliko. Još ako znate da posljednje dvije godine nisu rodile, eto problema“, nastavlja Bećović.
Hodočašća maslini
Zajedno sa Ćazimom Alkovićem vodi Društvo maslinara Bar koji je, kao predsjednik udruženja, i podijelio radosnu vijest s Baranima.
„Nisu masline nikome osnovni posao, ali su dobra dopuna kućnom budžetu i nastavak tradicije. Ima puno starih maslina i svaka porodica ima takvih stabala, pa niko ne želi da prekine tradiciju bavljenja maslinarstvom bez obzira na druge poslove koje rade“, ukazuje Alković.
Podsjećajući kako je maslina sveto drvo za sve tri vjere na barskom području, priča o jednoj nevladinoj organizaciji koja već 10 godina priređuje hodočašće Staroj maslini. Na skup dolaze pripadnici svih vjera i njihove duhovne vođe te šalju poruke mira i prijateljstva.
„Ovdje nema problema u međuljudskim odnosima. Bez problema sam na poslu koji radim dobio dozvolu da idem na hadž. Zaista, nemaju većih problema ni drugi muslimani koji žive ovdje ili rade u lokalnoj upravi i po ovdašnjim firmama“, dodaje Alković.
Govori i kako bi mu umjesto isticanja bilo kakvih problema, mnogo draže bilo da se govori o zadovoljstvu druženja i stvaranja prijateljstava u Baru i Crnoj Gori sa svima – bez obzira na vjeru. I u tom smislu, draži mu je kad se priča o životu u barskom kraju, a ne o suživotu.
„Svaku dnevnu pauzu na poslu provodim zajedno sa kolegama koji su druge vjere i nacije. Naravno, ako moramo da radimo zajedno, na pauzu ne bi morali zajedno. Ipak, to nam svima odgovara bez obzira na različitosti, Najmanje dva puta nedjeljno družim se sa mojim prijateljem Veskom. I još, pet puta sam bio kum na vjenčanju, ali ne samo muslimanima što mi je posebno zadovoljstvo. Svi moji prijatelji znaju da sam ja i predsjednik Islamske zajednice u Baru, ali to nije prepreka za prijateljstvo i druženje“, ukazuje Alković.
Njegov kolega i prijatelj Dino Bećović također hvali odnose sa susjedima drugih vjera, govoreći kako je Bar zapravo grad za primjer kad su multietničnost i multikonfesionalnost na prostoru bivše Jugoslavije u pitanju.
„Tragovi civilizacija su duboki kod svih i to odmah implicira da međuljudski odnosi budu dobri, a pogotovo se to gleda kako je to bilo u kriznim situacijama. U njima je to bilo jako dobro“, uvjerava Bećović.
‘Ne žulja kapa, nego glava’
Priča i čuvenu priču o zajedničkim druženjima uz kavu i čaj trojice vjerskih velikodostojnika „na pazarni dan“.
„Time su, kao umni ljudi ispred svog vremena, slali jadnu poruku. Bio je to nagovještaj nekog boljeg vremena i budućnosti koja će donijeti još veću jednakost, pravednost i zajedništvo, jer nema plana da će sve da propadne prije no što će biti idealno“, dodaje Bećović.
Istu je priču ponovio i Bećovićev susjed Ljubomir Karanikić, koji za sebe kaže kako je katolik po vjeri, a Albanac po porijeklu. I on s puno ponosa priča o Staroj maslini, za koju kaže kako su se ljudi pod njom upoznavali, sklapali brakove i mirili, a „postala je i centar iz kojeg se kreće i prema Starom Baru i prema Baru, ali i dalje u svijet“.
Budući da mu je maslina simbol zajedničkog života, a od njezinog drveta vješto pravi i namještaj, pokazuje i eksponate, njih više od 3.000, koje čuva u svom restoranu „Spilja“. Posebno se ističu brojne kape i svete vjerske knjige postavljene na zajedničku policu.
„Ne možete obrisati nešto što su život i istorija ovdje ostavili. Možete to samo poštovati. Svačije obilježje, svačiji sveti dan poštujem i zajedno ga želim podijeliti s njima. Sve to dijelim za porodicom, prijateljima i svim dobrim ljudima koji dođu kod mene. I ponudim im da stave neku od ovih kapa, jer su one simbol poštovanja svih glava koje uđu u moju kuću. Svak’ može pronaći kapu za svoju glavu, jer uvijek kažem – ne žulja kapa, nego žulja glava“, kaže Karanikić.
Posebno ga raduje kad ga susjedi, kao katolika, pozdrave njegovim pozdravom „Hvaljen Isus“, na što on redovno odgovara s „Esselamu Alejkum“ ili „Pomaže Bog“.
„Prvo je komšija, pa svi ostali. Komšije Karađuzovići, potomci Osmanlija, donijeli su mi ključeve svoje radnje čim sam došao, poželjeli mi dobrodošlicu i rekli da mogu uzeti sve što mi treba od njih kad ih nema. To je znak dubokog poštovanja, povjerenja i saradnje kakvu i ja gajim prema njima“, navodi Karanikić.
Život na granici triju vjera
I njegova „Spilja“ na dnu starobarske čaršije, i „Velja vrata“ pravoslavca Zorana Ćalovića na vrhu drevne ulice podjednako su otvoreni za goste iz cijelog svijeta. Restoran mu se nalazi pored dvije džamije, a za svoj život kaže da se „zasniva na granici triju vjera“.
„Kad sam bio dijete, nije se vodilo računa kako se ko zove, niti smo znali šta je ko, jer je ime bilo čisto da se nekome obratiš. Nije se pitalo ko je koje vjere i nacije. Život je tada, a ostao je i do sada, u stvarnom smislu suživot. Kad se slavilo, sve je bilo zajedničko – za Uskrs su crvena jaja naše komšije muslimani jedva čekali, kao i mi sa njima baklave za Bajram. Uvijek smo se vrtjeli oko džamija u vrijeme ramazanskog posta“, prisjeća se Ćalović.
I sad je tako, nastavlja, radujući se onim trenucima kad se „svačije pjesme pjevaju“. „Kad pođem na muslimansku svadbu rado pjevam i igram, znam i albanske pjesme, a kad oni kod nas dođu svi zajedno pjevamo ove naše. Nema neko nekome da pravi inat, toga nema“, navodi.
Priznaje kako je u moderna vremena „malo teži život, jer svi žure za đavoljim novcem koji je svima napravio problem“. Zato možda i nema druženja kao nekad, sa sjetom će reći, ali uvjerava u vjerski i nacionalni sklad za koji kaže „da je odličan, čak fenomenalan“.
„Ne volim kad puno hvale mene, Dinu [Bećovića] ili Ljubu [Karanikića] i da nam govore kako smo tri kamena temeljca. Više volim da hvale mjesto gdje živimo, nego nas. Mi smo samo ti koji činimo to mjesto sa raširenim rukama i pogodnim za življenje i dolazak“, zaključuje Ćalović.
