Odmah poslije Dejtona, kao reporter Naše Borbe, dobrovoljno sam se javio da odem u selo Jusići kod Zvornika, gdje su upali Bošnjaci povratnici, namjerni da zauzmu svoja ognjišta. Postavili su straže i u svoje razrušeno selo nisu puštali nikoga sa strane.
Sa kolegom kamermanom, freelancerom, autobusom sam stigao do Zvornika, onda smo kilometrima pješke, uzbrdo, išli kroz srpska sela, gdje su nam mještani govorili da smo malo ćaknuti, jer ćemo “tamo gore stradati”.
Jedan mještanin, vlasnik lokalne prodavnice, ipak se ljubazno ponudio da nas kolima odveze donekle.
– Tamo ni IFOR ne zalazi, rekao nam je kada nas je ostavio na prašnjavom putu, u nekom šipražju.
Još malo pješke, a iz žbunja pojavili su se neki ljudi. Ispostavilo se, čuvari sela Jusići. Kolega je počeo da vadi razne inostrane press legitimacije, a onda je uslijedilo pitanje:
– Odakle ste?
– Iz Beograda! Novinari, odgovorili smo podignutim tonom, priznajem, uz dozu opravdane treme, jer smo danima prije čitali razne priče o povratnicima u Jusiće, nekakvim zločestim “mudžahedinima”, kojima je bila preplavljena beogradska štampa.
Prišao nam je onda plavokosi momak, čiji nas je smješak u početku zbunio.
– Iz Beograda ste, rekao je, a nama je tek to bilo loš predznak.
Onda je još više raširio osmjeh.
– E, svaka vam čast! Došli ste čak iz Beograda da napravite priču o nama. Hajde kod mene u kuću.
Odveo nas je u neku kuću, na čijim spoljnim zidovima su se vidjeli tragovi pucanja. I prvo što nas je pitao:
– E, je l’ znate Muju, radio je prije rata kao kelner u Hotelu “Balkan” na Terazijama?
Naravno da nismo znali Muju, ko bi pohvatao imena svih beogradskih kelnera, ali mi je ta “postdejtonska” rečenica po ko zna koji put postavila pitanje:
– A što smo mi uopšte ratovali?
Prodavač ‘originalnih’ parfema sa Arizone
Poslije sam o tome razmišljao stotine puta. Išao sam, recimo, da pravim reportažu na pijacu Arizona kod Brčkog. Tada je bila okružena tablama “Pazi, mine!”
Startovao me prodavac falš parfema upakovanih u debeli celofan, koji je lunjao po prašnjavom drumu i kleo se svima redom, i u babu i u staru majku, da su parfemi original, koštaju tek 30 konvertibilnih maraka (15 eura).
– Ne zezaj, kakav original, rekao sam.
– Matere mi, probaj, brzom brzinom skidao je celofan sa kutije parfema “guči”, “original”, i štrcnuo nekoliko puta po nadlanici.
– Pomiriši, bolan, original…
– Ej, pa nismo mi majmuni, branili smo se.
– Evo, za deset maraka, može za osam, nema nigdje za tol’ko. Original, uporan je bio, ali onda je počeo da namješta cvikere za sunce, otvorio dušu, iskreno…
– Slabo ide… Ranije, prije dvije-tri godine, ovdje se moglo zaraditi. Prodavao ja parfeme za 20-30 maraka [10-15 eura], bez razmišljanja kupovali. Sad niko neće ni za deset.
– Što niko neće?
– Eh! Osjetili da nije original. Na ovoj pijaci su jedino oni tamo šporeti original, a sve drugo je falš.
Zatim je nestao između sklepanih daščara na magistralnom putu Orašje – Tuzla, gde je od Dejtonskog sporazuma postojalo čudo zvano Arizona, pijaca nastala na nekadašnjoj liniji razgraničenja Srba i Hrvata.
Upravo je tu njegovo veličanstvo novac ponovo spojilo do tada zakrvljene “balije”, “ustaše” i “četnike”.
I na kraju mi je onaj poklonio jedan falš parfem.
– Hej, volim Beograd! A to što smo ratovali, to su krivi ovi odozgo, pokazao je glavom u pravcu oblaka.
Samirova žalost za žrtvama
Onda sam 2009. godine otišao u Srebrenicu, kao reporter Danasa.
Gradić uskih strmih ulica, okružen brdima, nad kojim se nadvila pomalo jeziva izmaglica izmješana sa oblacima, odavno, činilo mi se, nije predratna bosanska kasaba u koju putnik zabasa kad zaluta, ili je na proputovanju.
U Ulici maršala Tita, na pločniku, starac je prodavao borovnice, tri evra kilo, sveže ubrane tog jutra u brdima, gdje, osim berača šumskog voća i pečuraka, već duže od dvije decenije ponekad možete sresti i forenzičare.
U Potočarima sam sreo Samira, koji je došao da se oprosti od nekoliko prijatelja. Rekao mi je da mu je žao i kad prođe pored groblja u Bratuncu, gdje leže srpske žrtve rata.
– Nije nam ovo ništa trebalo, imali smo najljepšu zemlju, bilo je hljeba za sve… Nego, novinar, gdje si kupio taj kačket Mančester Junajteda, interesovalo ga je, raspitujući se još da li znamo Dejana iz Beograda, druga iz vojske, poslednje generacije pred rat, iz karaule na granici sa Austrijom.
Tako da kad god ovih dana čujem ponovna prepucavanja između Beograda i Sarajeva – tačnije, između političara iz ta dva grada – sjetim se onog “mudžahedina” iz Jusića, prodavca parfema sa Arizone i navijača Mančestera iz Potočara.
I upitam se: što nama četvorici ne dadoše da sjednemo za sto, nego uvijek za sto sedaju oni koji ne vole da spajaju stolove ni u kafani.
