Zato ću poredati činjenice, o djelovanju vrha dejtonske Bosne i Hercegovine, tačnije njenog Predsjedništva. Kako ova trojka ima dogovor da se niti oko čega neće dogovoriti, apsurdno je za očekivati da majci, na čijem su visoko kvalitetnom mlijeku, isti odaju počast.
Tako Bakir Izetbegović, dan ranije ovog datuma, sam se istura u objektiv naručenih kamera, čitajući loše sročeni govor, još lošijih savjetnika, ni trenutka ne skidajući oka sa onog komada hartije, poručuje nebuloze „da se prestanemo sjećati kako je dobro bilo nekad“. Ako nam uzmu sjećanje, tu realnost trenutnog življenja „običnih“ građana Bosne i Hercegovine, koji nisu instalirana glasačka ruka u prekobrojnom aparatu na svim nivoima birokratizirane države, onda nam ostaje NIŠTA. Ostaje nam slika, ravna onoj koju sam kao dijete upamtio na Ćamilovom crnobjelom televizoru, kada smo gledali samo snijeg i slušali šuštanje.
Predsjedavajući Predsjedništva BiH, Dragan Čović je, takođe dan prije, umjesto osmijeha pred kamerama, na koji više ne padaju ni jeftine cure, putem svog kabineta, uputio čestitku, retorički blanjanu za ovu priliku, koja je u suprostnosti sa njegovim djelovanjem i nakanama a koja kaže: “Moramo više nego ikada prije biti predani ideji jednakopravnosti svih naroda i građana Bosne i Hercegovine.”
I treći, Mladen Ivanić, nije se niti pojavio u javnosti, kako ne bi bio uslikan za tu prigodu, poslušno slijedeći odluku o nepriznavanju ZAVNOBIH-a, koju je još ratne, 1993.godine, potpisao odsluženi ratni zločinac Momčilo Krajišnik. “Nema zakona o praznicima u BiH i za mene taj navodni praznik ne može i ne treba da bude obilježavan. A, da bi neko takav praznik i obilježavao, onda bi taj datum trebalo i moralo da bude prihvaćen od svih konstitutivnih naroda u BiH”, sa sigurne udaljenosti mlatio je praznu slamu Ivanić.
Na sam Dan državnosti, sva trojica su se našla na Pantovčaku, u uredu predsjednice R Hrvatske, Kolinde Kitarović-Grabar, kako bi učestvovali na samitu za jugoistočnu Evropu, kojem je prisustvovao potpredsjednik SAD-a Joe Biden. Ovaj je kako kažu, ravno deset minuta pričao sa Bakirom „u četri oka“.
Za to vrijeme, kamere su bilježile kako Toma grobar, predsjednik R Srbije, mimo svih protokola ljubi u pokušaju tri puta, najljepšu predsjednicu na svijetu. Od naše trojice to je ljubakanje pošlo za ustima, da ne kažem za rukom, jedino Čoviću.
Biće da ćemo po tome i pamtiti ovaj samit. Živi bili!
Ostaje gorak okus, da se trojka sa najvišeg državnog vrha, tako nonšalantno, retorički isprazno, i bezobrazno krivično, odnosi spram najvećim vrijednostima koje jedna država može imati a to su njeni temelji državnosti.
Ruševna kuća u Mrkonjić Gradu i interijer sa rekvizitima iz tog vremena, samo su činjenice, valjani dokazi, iskrenih namjera i djelovanja postojeće trojke bez izuzetka.
Kako se ne bih dublje upuštao u habitus našeg endemičnog Predsjedništva jer nigdje na svijetu ne postoji ništa slično, na um mi pade vijest koja se ovih dana protura od onih koji se brinu kako bi zaštitili endemične životinjske vrste. Njih zarad roga ubijaju opet drugi iz ljudske vrste, potvrđujući onu filozofsku tezu „čovjek je čovjeku vuk“ u nešto izmijenjenom obliku „čovjek je nosorogu vuk“. Tako se putem medija liju krokodilske suze za Nolom, ženkom bijelog nosoroga koja je preminula u svojoj 41.godini života. „Nola je bila umiljata i voljela je da se češka po leđima“, kažu iz odobro obavještenih krugova, bliskih Noli.
Na dunjaluku su ostala, slovom i brojem, još tri predstavnika ove vrste i nalaze se u parku Ol Pajeta u Keniji.
Nešto kontam!
Građani Bosne i Hercegovine neće imati priliku, neće imati pravo, proliti niti na jednu krokodilsku suzu. Naša endemična trojka, nadživjet će nas i naš kratki ljudski vijek na ovome svijetu. Posebice što se taj život odlikuje, neimaštinom, nezaposlenošću, katastrofalnim zdravstvom i socijalnom nebrigom u svakom pogledu.
A tročlano Predsjedništvo nastavit će vladati poput rimskog cara Nerona, ne libeći se ubiti i vlastitu mater, državu Bosnu i Hercegovinu.
Konzumirajući ponuđenu sliku sa malih ekrana,taj rijaliti svjetskih državnika, poželim da opet sjedim ispred Ćamilovog crnobijelog televizora i da gledam snijeg i slušam samo šuštanje. Da čekam svoju omiljenu emisiju i naučim nešto novo, primjereno čak i mojim poznim godinama.
Ovako, previše se čemera nakupilo, ovih dvadeset godina od Daytona, da bih oplakivao tri bijela nosoroga.
Oni su ionako, tamo negdje daleko.
Daleko od nas samih!
Autor: Said Šteta
