Malo je u prošlosti bilo naroda na području Bosne i Hercegovine, koji nisu imali neki običaj vezan za neku biljku ili životinju oko koje su vezivane razne narodne priče i uspomene na stara vremena. Jedna takva o narodnim običajima vezanim za štovanje trešnje, zabilježena je u Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine.
Nisu običaji štovanja drveta vezani samo na slavenske, a samim tim i bosanskohercegovačke narode, i stari Grcu su štovali maslinu, Germani hrast, a na istoku, posebno među Arapima, još i danas se poštuje datula o kojoj su napisali prelijepe priče. Među narodom u Bosni i Hercegovini, priče o posebnosti trešnje ili hašlame kako je drugačije zovu, prenošene su s koljena na koljeno i sačuvane do današnjih dana. Moju pažnju zagolicala je trešnja i pitanje – zašto naš narod, posebno muslimani, toliko poštuje trešnju da je neće sijeći, a neke druge vrste stabala će rado posijeći i zašto se običaj štovanja trešnje održao do današnjih dana?
Simbioza različitih običaja
Naselje Stari Majdan svake godine domaćin je tradicionalne manifestacije „Hašlamska nedjelja“ koja se održava početkom mjeseca juna i ima dugu i bogatu tradiciju koja seže u daleku historiju. Teško je odrediti gdje su njeni korijeni, neki smatraju kako bi mogla imati utemeljenje u vjerovanjima starih Slavena koji su obožavali prirodu i njene plodove.
Područje u kojem se održava ova manifestacija nekada davno naseljavalo je ilirsko pleme Mezeji o čijoj kulturi govore bogati nalazi pronađeni na nekropoli Sanski Most. U okolini Starog Majdana nalazio se i antički grad Splonum u kojem se za vrijeme rimske uprave vadila željezna ruda, koja je u to vrijeme bila vrlo važna sirovina. Dolinom Sane prolazila je i antička rimska cesta koja je povezivala rimske provincije Dalmaciju i Panoniju, što govori da je to područje u antičko vrijeme bujalo bogatim životom i privrednim razvojem.
„Naziv Stari Majdan se javlja od 18. stoljeća, dok se tokom 16. i 17. stoljeća u turskim ispravama naziva Madeni Ahen (Željezni Majdan), a u latiničnim spisima samo Majdan. Proslava Hašlamske nedelje najvjerovatnije počinje kada se u Starom Majdanu formiralo naselje sa muslimanskim življem koje je ovaj običaj prihvatilo putem islamske predaje. Naime, mnogobrojni narodi kroz svoju istoriju štovali su božanstva koja su dolazila iz prirode. Bilo da su animalnog, biljnog ili duhovnog porijekla. Drevni Iliri su imali svoj Panteon božanstava, gdje se posebno ističu kultovi vezani za poljoprivredu i plodnost. Dolaskom Slavena ovi kultovi se međusobno miješaju sa slavenskim božanstvima. Kasnije se ova vjerovanja mješaju čak i sa monoteističkim religijama gdje se kroz razne običaje naroda održavaju sve do današanjih dana“, pojašnjavaju iz udruženja „Naša Krajina naša baština“
Prema tim tumačenjima, ova paganska vjerovanja su uspjela opstati sve do današnjih dana te se simbiozirati s kasnijim religijskim tradicijama naroda koji su nastanjivali ove prostore. Izvjesno je kako se manifestacija svetkuje posljednjih stotinjak godina.
Duga tradicija uzgoja trešnje
Stari Majdan i njegova okolina nekada su bili poznati po zasadima trešnje i njenim plodovima, posebno po vrsti trešnje koja je poznata pod nazivom hašlama bjelica. Njeni plodovi su bijelo-crvenkaste boje, krupniji su i neobično ukusni. Stablo ove voćke je poznato po svojoj dugovječnosti, može biti staro i više od stotinu godina te u opsegu biti široko i po nekoliko metara. Nažalost, na ovim prostorima u posljednje vrijeme sve je manje stabala hašlame, te su organizatori ove manifestacije tokom nekoliko proteklih godina u par navrata organizirali akciju sadnje mladih sadnica kako bi se ova tradicija na taj način vratila u ovo podneblje.
„Ne postoje tačni istorijski podaci o tome kako se u prošlosti praznovala manifestacija, a u novije vrijeme održava se simbolični izbor gradonačelnika Starog Majdana i njemu se predaje veliki željezni ključ, simbol mjesta. Obično se vodi računa o tome da to bude neka ličnost koja je, na neki način, zadužila ovo mjesto, a konačan izbor takve osobe je na organizacionom odboru. Time se želi dati do znanja da je Stari Majdan, prije stotinu godina, bio središte istoimene kapetanije i važan trgovačko administrativni centar u okviru Bosanskog sandžaka. Također, u okviru manifestacije se održavaju sportska takmičenja, kulturno zabavni program i sve protiče u istinskom prazničnom ozračju.“, kaže Zlatan Čekić, novinar Radio Sane.
Dedina priča
Historičar koji je u periodu austro-ugarske vladavine sakupljao narodne običaje sa ovih prostora, objavljujući ih kao članke u Glasniku zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, zabilježio je zanimljivu predaju od jednog dede u vezi njegovanja trešnje u tradiciji muslimana ovih prostora. Ime autora je potpisano inicijalima A. B. i navodi se da je iz Bugojna.
Ovaj historičar piše kako je zapazio da muslimanski narod u BiH voli i poštuje trešnju i ne voli da siječe njeno stablo, dok će rado posjeći stablo jasike. Zatim navodi predaju o spomenutom dedi, koja govori o posebnosti trešnje u tradiciji muslimana ovih prostora.
„Imam na njivi pod kućom trešnju, pa ću se jedared nakaniti, da jednu suhu granu odsiječem. Kad sam pošao na drvo, bilo je vedro nebo, no dok se do grane dovukoh, naoblači se, poče grmjeti, pucati i na moju dušu, da brzo ne makoh s drveta, mal’ da u mene ne smjeri. Od to doba ne bih ti trešnje za sav dunjaluk posjekao“, pripovijeda neki stari dedo u priči koju je prenio A.B.
Dalje autor navodi pripovjedanje ovog starog dede, koji prenosi narodne priče vezane za običaj štovanja trešnje i objašnjava da se radi o običaju koji ima neke veze i sa vjerskom tradicijom.
„U našeg naroda, bar koliko znadem, ima ponešto mješavine slovjenskog i turskog naroda, a pošto su Turci pokorivši arapske kalife, primili do njih najveći dio uljudbe i običaja, to bi prema tome trebali da štuju lipu ili datulu, i o njima da čuvaju priče. Ali nije tako. Zašto da štuju trešnju? Prije nekoliko dana, vraćajući se sa rimskih grobišta kući, nanese me slučaj na jednog starog muslimana, koji je upravo gonio kući tovar drva. Ja mu se pridružim, te u razgovoru tamo amo dođe riječ na trešnju, pa ga upitam, za što da trešnju niko ne siječe.
„Trešnja je“, reći će on, „od Boga mubarek učinjeno drvo“. Jer u vrijeme kad su Nemrad i njegovi ljudi Ibrahim-pejgambera bacili u vatru, onda je mazga donosila drva, a zelembać je vatru potpuhivao. No pošto ne htjede trešnja da gori, to je mazga donijela jasiku, koja je rado gorjela. Nato se Bog razljutio, te je mazgu, jasiku i zelembaća gazab učinio (prokleo), a trešnju je blagoslovio”, navodi se u izdanju Glasnika za januar-mart 1895. godine.
