Vrijeme istječe, kako se navodi. Do kraja kolovoza Grčka mora Europskoj središnjoj banci (ESB) vratiti dug od gotovo tri milijarde eura, u rujnu zatim Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) daljnjih 1,5 milijardi eura. Stoga pregovori o trećem paketu pomoći moraju biti okončani prije toga.
Tako ili slično tako smo to već češće imali priliku čuti. I tijekom turbulentnog EU summita krajem lipnja je bilo riječi o kreditima za Grčku kako bi se otplatili drugi krediti. Drugim riječima, zemlja bi se, kako bi otplatila dugova, trebala još više zadužiti. Taj sustav će prije ili kasnije propasti. To znači da vjerovnici neće moći izbjeći djelomični oprost potraživanja dugova.
Teški teret
Nakon dva paketa pomoći Grčka ima više od 300 milijardi eura dugova, to je, prema najnovijim navodima Eurostata, oko 170 posto bruto domaćeg proizvoda. Time Atena zauzima tužnu vodeću poziciju u EU.
Rastućim dugovima nasuprot stoji opadajuća gospodarska snaga. Grčko gospodarstvo bi tek 2017. trebalo ponovno rasti. MMF vjeruje da će Grčku bez daljnjeg oprosta dugova čak i pod povoljnim uvjetima njezini dugovi daviti – što također smatra i lijevo-desna vlada u Ateni.
Europska unija upućuje na to da Grčka većinu svojih kredita s kamatama treba početi otplaćivati tek od 2023. godine. No zaključak je slejdeći: teret dugova je težak, posebno u situaciji kada imate sve starije društvo čiji najobrazovaniji mladi sve više napuštaju zemlju.
Znakovi i čuda
Ravno je političkom čudu što se pregovori o trećem paketu pomoći sada uopće održavaju. To, kao prvo, važi za samu Grčku. Ciprasova vlada je donedavno ne samo zahtjeve vjerovnika grubo odbijala, već je i sam narod pozvala da se izjasni o tome, ne propustivši da mu preporuči jedno NE – što se, kao što je bilo poželjno, s 60 posto odbijanja i dogodilo.
Drugi dio političkog čuda se može vidjeti u drugim zemljama eurozone. Cipras i njegovi ljudi su te zemlje, prije svega Njemačku, vrijeđali kao ucjenjivače; sada već bivši ministar financija Janis Varufakis je svoje europske kolege čak nazivao teroristima. Sada su upravo te zemlje one koje ponovno trebaju plaćati – i očito su, što je čudo, i spremne to uraditi. Hoće li svi parlamenti igrati tu igricu – to je druga stvar. Ali da je, na primjer, kritični finski parlament odobrio otpočinjanje pregovora je dio začuđujuće velikodušnosti zemalja eurozone čiji su živci pokidani.
Uništeno povjerenje
Na važne protuusluge, međutim, još uvijek čekaju. Nakon što je Ciprasova vlada zavlačila, davala prazna obećanja i zavaravala, bilo bi iznenađenje kad bi sada bila ozbiljna po pitanju provođenja potrebnih strukturnih reformi. A i tada bi postojao problem oko pitanja je li Grčka sposobna nositi se s dugovima.
Temelj za aktualne pregovore na grčkoj strani tvori činjenica Atena na koncu nema drugog izbora. A europski partneri su na kraju odlučili politički, jer smatraju da bi slom eurozone gospodarski i politički imao nesagledive posljedice, tako da je bolje odvažiti se na još jedan pokušaj s kompliciranim partnerom. Ali na tom zajedničkom putu je uništeno dosta povjerenja. Europski političari su pretjerano govorili o zadnjoj šansi. Ali jednom je i ta zadnja šansa stvarno propuštena.
