Piše: Bojan Rodik
Srednja škola bila je malo teža, pubertet je odradio svoje, a faks sam zbog posla otegnuo na desetogodišnju avanturu. I tu sam nekako primijetio da mi je sve teže i teže bubati te činjenice. Bez ikakve namjere da uvrijedim profesore ili kolege, ali mnoge od njih nisu mi imale nikakvu praktičnu vrijednost. Znao sam da ih učim da prođem na ispitu i nakon toga ih mogu zaboraviti. Ili pitati Google.
Ko zna? Google zna
Koliko god floskula već bila izlizana, informacije su danas dostupnije nego ikada. Brate mili, taj Google stvarno zna sve. Ako ne zna on, znat će Wikipedia. I ta dostupnost informacija djelomično je kriva što se sve manje trudim(o) zapamtiti ih. Ovaj fenomen prepoznali su i psiholozi. U svom istraživanju profesor Daniel Wegner zaključio je da je internet postao dio vanjske, odnosno transaktivne memorije. Za ilustraciju, to je kao kad se suprug oslanja na suprugu da će zapamtiti datum rođenja nekog rođaka (mada se i za to danas brine internet, odnosno Facebook).
Ako je tako, nismo li onda zbog interneta gluplji, logično je pitanje koje se nameće. Kad imamo dostupne sve odgovore, zašto bismo uopšte učili? Jeff Jarvis u svojoj knjizi “Šta bi napravio Google” tvrdi da nam internet omogućava da se koncentrišemo na stvari koje su nam zanimljive. I to je donekle tačno. Danas imamo taj luksuz da ne moramo opterećivati memoriju sa apsolutno svim detaljima.
I korištenje Googlea je vještina
Međutim, to ne znači da obrazovanje kao takvo treba zanemariti. Neke će stvari uvijek biti opšta kultura i uvijek ćemo trebati neke polazne informacije na osnovu kojih ćemo nastavljati sa napretkom i inovacijama. Ipak, isto tako mislim i da se današnji sistem obrazovanja, koji se i dalje dobrim dijelom zasniva na “bubanju” informacija te se nije mijenjao decenijama, mora prilagoditi. Treba ga okrenuti novim tehnologijama i osposobiti učenike da kritički razmišljaju.
Korištenje Googlea također je vještina. Nije dovoljno samo potražiti odgovor. Treba znati i procijeniti relevantnost izvora te imati ili predznanje ili referentne tačke za dodatnu provjeru.
Bez toga, pojave poput često netačne Wikipedije mogle bi proći ispod radara javnosti i postati relevantan izvor informacija. A tada nas Google više neće moći spasiti.
