Vlaseničanin Damir Kičić, koji je kao dvanaestogodišnji dječak preživio strahote kroz koje su od aprila 1992. godine prolazili Bošnjaci u ovom mjestu, na optužnicu protiv Kraljevića i ostalih gleda kao na mali pomak Tužilaštva Bosne i Hercegovine, a smatra da se optužnica trebala “dogoditi” mnogo ranije. Bez obzira na dalje odlučivanje Suda Bosne i Hercegovine u vezi s ovim slučajem, Kičić navodi da je četvorka trebala biti uhapšena, te da su i brojni drugi vlasenički krvnici na slobodi iako postoje jasni dokazi protiv njih, kao i svjedoci koji su preživjeli njihove torture.
BIO SAM UVJEREN DA ĆE I MENE UBITI
“Što se tiče Mićinih specijalaca, bio je to odred za odvođenje civilnog stanovništva u logor, zatim odred za ubijanje civila, silovanja, pljačke i napade na sela oko Vlasenice. Pravda je spora, ali izgleda da je dostižna i nadam se da će ubrzo uslijediti hapšenja, kao i hapšenja i optužnice protiv drugih krvnika koji su činili nezamislive zločine. Ja sam kao 12-godišnjak preživio torture takvih specijalaca koji su u noći s 12. na 13. septembar očistili Vlasenicu od muslimanskog stanovništva. Te je noći ubijena Vlasenica. Ubijen je jedan narod i mjesto je kompletno očišćeno od jednog naroda. Zato ističem da su se ovi i brojni drugi još ranije morali izvesti pred lice pravde. Smatram i da su drugi zločinci iz te kobne noći dobro poznati Tužilaštvu, pa se nadam da će i oni biti procesuirani. Oni su danas zagovornici mržnje između naroda, a samim tim ugrožavaju stabilnost za opstanak i povratak raseljenih na svoja ognjišta”, rekao je Kičić u razgovoru za Stav.
Kičić se prisjetio noći 12. septembra, kada su muškarci izvođeni iz kuća i odvođeni na raskrsnicu prema Drumu, gdje su, kao i prethodnih mjeseci, vršena strijeljanja.
“Tamo su odveli sve muškarce, pa i moje komšije, Husu Mehanovića, koji je bio poštar, i njegovog sina Irhada Mehanovića. Irhad se malo prije vlaseničkog ludila oženio i supruga mu je bila trudna, ali, nažalost, dijete nije nikada upoznalo svog oca jer su se osobe poput ovih optuženih zadovoljavale ubijajući one koji nisu uspjeli ni osjetiti zadovoljstvo i radost očinstva. Irhad je ubijen, a njegova majka i supruga te su noći odvedene u logor, ali su uspjele preživjeti. Na sve strane čuli su se pucnji, a dvojica muškaraca mene su zgrabila i naredili su mi da idem sa svijećom u kuću porodice Džamdžić. Jedan je išao iza mene, a drugi je ostao vani. U kući sam vidio ubijenog Omera Džamdžića i njegovu suprugu Galibu. Ona je ležala potrbuške, a na njenim leđima sam vidio krv.”
Kičić se uplašio, ali je morao nastaviti osvjetljavati prostorije. Zatekao je teško ranjenu Almasu Dautović, koja je u tom trenutku i dalje davala znakove života.
“Bila je teško ranjena u glavu, ali je bila živa. Čuo sam i osjetio sam da je živa jer sam je čuo kako diše. Krkljala je i borila se za svaki udisaj, a u trenutku kada sam htio da joj priđem zločinac koji me slijedio preko mojih leđa pucao je u nju. Tada je bila mrtva. Ja sam se izbezumio i bio sam uvjeren da će i mene ubiti. Kada je čuo pucnjeve, onaj zločinac koji je ostao ispred kuće pitao je svog druga po zločinu jesam li ja živ, mislio je da je mene ubio. Ovaj u mojoj pratnji mu je odgovorio da sam živ, a onda je onaj koji je bio ispred kuće rekao da je stiglo neko auto i da ulazimo. Iz naše kuće su izašli moja majka Hanifa i brat Galib, a majka mi je šapnula da nikom ne govorim šta sam vidio. Ušli smo u auto, ali nismo imali pojma gdje nas voze. Poslije kraće vožnje uslijedila je naredba da izlazimo iz vozila. Shvatili smo da su nas dovezli u logor Sušica.”
IZ LOGORA KROZ MINSKO POLJE U SLOBODU
U logoru je Kičić našao svog daidžu Muju Parića, koji je odveden u logor sedmicu prije. Među ostalim civilima bio je zarobljen i Almir Dautović, sin ubijene Almase, koji se raspitivao o majci.
“Almir me pitao znam li šta se dešava i gdje mu je majka. Nisam imao snage da mu kažem šta joj se dogodilo. Šutio sam, rekao sam da ne znam ništa. Inače, u logoru je bilo mnogo ljudi, žena, staraca i djece i svako ko nije bio u logoru uglavnom je ubijen, uključujući i moju tetku koja je ubijena na kućnom pragu.”
Noć provedena u Sušici bila je do tada najduža u Kičićevom životu. Cijelu noć logoraši su se pitali ko će sljedeći biti izveden, ubijen ili pretučen. Stalno su dovođeni novi zarobljenici, sve komšije i prijatelji. Ljudi su se raspitivali za članove svojih porodica, neki su plakali, neki su jednostavno zanijemili… Strah, strepnja i čekanje da se dogodi smrt, po mogućnosti što brža, da umiranje ne boli mnogo. Ali, rijetki su imali “sreću” da skončaju brzo. Krvnici su se iživljavali i nad mrtvim tijelima vlaseničkih Bošnjaka.
“Idućeg dana bila je nedjelja, 13. septembar. Oko podne su majci i meni naredili da izađemo iz logora jer su došli autobusi da nas transportuju. Majka nije htjela ići bez Galiba, mog brata, a daidža Mujo joj je rekao da mi idemo i obećao joj je da će se on brinuti za Galiba. Morali smo ući u autobus. Autobus je krenuo ka Kladnju, tako su nam rekli. Stari, mladi, zdravi i bolesni, svi smo se plašili jer su nas odvozili u neizvjesnost. Nakon svega što sam vidio šta rade ti neljudi, nisam bio siguran da nas neće sve pobiti, naročito kada su zaustavili autobus i rekli su da nas vode na drugu stranu. Okrenuli su autobus i vozili su nas prema Šekovićima, kod sela Trnovo. Istjerali su nas iz autobusa u šumi. Nismo znali ni gdje smo, ni kuda da idemo prema slobodnoj teritoriji. Zločinci su nas uputili u jednom pravcu kojim smo odlučili krenuti narednog jutra. Hodali smo oko kilometar, a noć smo proveli u šumi. Bila je to besana noć, bilo je mnogo granatiranja.”
Znajući da je grupa civila u blizini, zločinci su ih granatirali. Granate su padale tokom cijele noći. Geleri su lomili grane koje su padale po ljudima koji su se skupili i zbili jedni uz druge. Šćućureni, drhteći od straha, zalegli su oko dva velika drveta.
Neko je od starijih rekao da bi blizu mogla biti linija Armije Republike Bosne i Hercegovine, ali do nje je vodilo stotinu putića i niko nije bio siguran kuda treba da se krene kada svane. Počelo je svitati. Grupa od 50-60 ljudi, među kojima je bilo i djece i staraca i nekoliko žena, trebala je nastaviti dalje. Pred njima je bilo više puteljaka i šumskih stazica. Jedan su puteljak prekrižili kao opciju jer je vodio niz brdo, u gustu šumu. Opredijelili su se da krenu preko jednog brdašceta koje je bilo pristupačnije, a u “izvidnicu” su krenula trojica dječaka.
“Kada je svanulo, s drugovima Esmirom Mehanovićem i Nedimom Salaharevićem krenuo sam da istražujemo teren. Gledali smo ima li gdje naše zastave. Maštali smo da ćemo je ugledati i tako spasiti sve ostale. Također, tražili smo oborena stabla jer smo čuli da ih borci Armije RBiH ruše kako bi napravili barikade. Naišli smo na tri oborena drveta i krenuli smo tim putem.”
I dalje nisu znali kuda se kreću i grupa ljudi pomirila se s činjenicom da možda neće ni preživjeti. Izašli su na čistinu, na livadu na jednom uzvišenju, i bilo im je malo čudno što niko na njih ne puca. Nisu ni slutili da su ušli u minsko polje. Naime, ovu su grupu zločinci uputili prema toj livadi, odnosno uputili su ih u sigurnu smrt. Dugo i široko minsko polje, konci se presijavaju u nedogled, a trojica dječaka pomagali su starijima kojima je u jednu kesu stala sva imovina i ženama u dimijama da se ne spletu o razapete najlonske konce koji bi mogli aktivirati mine. Mučan, stresan i do kraja napet prelazak kroz minsko polje. Bilo je to pitanje života ili smrti. Ipak, nekoliko desetaka ljudi, ne znajući ni sami kako, uspjelo je preći minsko polje, a kada su se spustili u mjesto Starić kod Kladnja, vojnici Armije RBiH hvatali su se za glavu čudeći se. Pred njima se pojavila grupa izbezumljenih ljudi i ta je grupa došla iz pravca kojim niko živ nikada nije uspio preći.
Iz Kladnja su Vlaseničani prebačeni u Tuzlu, gdje se dalje snalazio ko je kako znao i umio. Kičić je s majkom preživio rat. Uslijedile su godine nadanja i iščekivanja da će ponovo vidjeti draga lica, da će ponovo zagrliti oca, muža, brata, sina, daidžu. Uslijedile su godine lociranja masovnih grobnica u okolini Vlasenice, godine ekshumacija i kolektivnih dženaza.
Kičićev otac Munib i brat Galib ubijeni su. Ubijen je i daidža Mujo. Živi su muškarci koji su Kičića tjerali da sa svijećom traži preživjele komšije, da bi im oni poslije oduzeli život. Nikada nisu odgovarali za zločine koje su počinili, mada Kičić ne gubi nadu da će kad-tad i na njih doći red.
