Iako se bura oko navodnog dogovora između Beograda i Prištine, a koji bi uključivao i promjenu dosadašnjih granica Srbije i Kosova, još uvijek ne smiruje, čitav slučaj sve više poprima oblik probnog balona, a sve manje nečega što je moguće izvesti u ovom trenutku. Ogroman broj negativnih reakcija i upozorenja šta presedan takve vrste može značiti za stabilnost i mir ne samo na Balkanu nego uopće na svijetu kao da je nadglasao one koji zagovaraju i odobravaju implementaciju ovakve ideje. Naravno, možda se radi tek o apsorpciji prvobitnih reakcija, nakon čega će se ideja razmjene teritorija i stanovništva krenuti još snažnije afirmirati, ali prepreke i komplikacije za takav scenarij u ovom trenutku ipak izgledaju prevelike. No, čak i ako je riječ tek o “sondaži terena”, svojevrsnom probnom balonu, radi se o balonu monumentalnih razmjera jer je na sceni pokušaj ili najava moguće buduće promjene političkog diskursa na globalnom nivou i pomjeranja paradigme u međunarodnim odnosima. Ukratko, duh je pušten iz boce i Pandorina kutija je otvorena.
PLEJADA LIKOVA KOJA LOBIRA ZA “MIRAN” RASPAD BiH
Zanimljivo je posmatrati ko su najveći zagovarači ovakvih procesa i kakva je njihova argumentacija. Stječe se utisak da su najglasniji oni lobisti koji ideju promjene granica već neko vrijeme pokušavaju predstaviti u što benignijem svjetlu, pri tome sasvim minimizirajući posljedice. Kao jedan od najglasnijih, a i nama najpoznatiji zagovornik ove “nove realnosti”, pokazao se nekadašnji visoki predstavnik u BiH Woflgang Petrich, koji ovaj trend pokušava predstaviti u pozitivnom duhu. Petrich razloge traži u “dramatično promijenjenim okolnostima na Balkanu”, a koji se, po njemu, ogledaju u narastajućem utjecaju Kine, Rusije, “neosmanske” Turske i zemalja Perzijskog zaljeva. Pritom ne pojašnjava kako taj navodni rast vanevropskog utjecaja opravdava da ono što je jučer bilo nezamislivo za Evropu danas postane dobrodošlo. Kao garancije da se trend “mirne” promjene granica ne bi prelio u regiju, pogotovo u smislu da ugrozi BiH, Petrich navodi obećanja i saopštenja ni manje ni više nego Aleksandra Vučića?!
Da Petrich u suštini cilja na službeno Sarajevo kada navodi navodne blagotvorne primjere popuštanja, pokazuje se kada navodi primjer predsjednika Makedonije Zaeva, koji je, po Petrichu, “napravio nešto veoma teško, nešto što politički jako boli”, a što bi navodno bilo preporučljiv kurs i u BiH. Uvjerava da će Kosovo i Srbija, ako se dogovore, dobiti slobodan prolaz u EU te perfidno tvrdi da će time Kosovo ostaviti BiH iza sebe, čime u suštini sasvim nesuptilno poručuje da je podjela najkraći put BiH u EU.
Da ovakvi Petrichevi stavovi nisu samo stvar njegovog zaposlenja u lobističkoj kući koja savjetuje Srbiju u njenim pregovorima s EU nego i možda i službene politike Austrije, koja trenutno predsjedava EU, pokazuje i to da su razgovori Beograda i Prištine održani uz posredovanje austrijskog kancelara Sebastiana Kurza, a da Petrich pregovore Srbije i Kosova naziva “ograničenom, čuvanom i kontroliranom situacijom u koju su uključeni čelni ljudi Evropske komisije i Austrije”. Ako se prisjetimo nekih spornih izjava Sebastiana Kurza u vezi s BiH, ali i činjenice da je austrijski vicekancelar Heinz-Christian Strache, lider ekstremno desne i islamofobne Slobodarske stranke te rusofil i prijatelj Milorada Dodika, koji je, preuzimajući Dodikov rječnik, podržao raspad BiH nazivajući je “umjetnom državom”, sve dobiva daleko zlokobnije obrise.
Pored Petricha, tu je i cijela plejada likova nekada angažiranih u okviru međunarodne zajednice u BiH, a koji već odavno lobiraju za “miran” raspad BiH. Matthew Parish, primjerice, nekadašnji bivši pravni savjetnik i supervizor za Brčko koji gotovo svake godine redovno predlaže i predviđa raspad BiH i koji je poručivao da je u cilju “mirnog razlaza” osnovno pacificirati Bošnjake. Tu je i izvjesni Timothy Less, bivši načelnik britanskog konzulata u Banjoj Luci, a današnji direktor organizacije “Nova Evropa”, koji već godinama zagovara raspad multietničkih država na Balkanu. U praksi, ono što Less zagovara od 2016. godine jesu Velika Srbija, Velika Albanija i Velika Hrvatska, dok bi se Bošnjaci i Makedonci, prema njegovim riječima, morali zadovoljiti ostacima ostataka vlastitih država bez ikakve kompenzacije.
Naravno, Less je i ovih dana glasan, pozdravljajući moguće novo crtanje granica, koje u kontekstu refleksije na BiH podržava kao dobrodošlo jer bi se navodno time riješila mučna “pat-pozicija” u BiH ili bi se, kako Less priželjkuje, pojavili izvjesni “pragmatični” bošnjački politički predstavnici koji bi, po njemu, bili “spremni da ozbiljno shvate zahtjeve Srba i Hrvata za većom autonomijom i kažu koja bi bila cijena njihovog pristanka”. U suštini, i Less, kao i Petrich, ali i ranije Parish, ovakav razvoj događaja vidi kao odličnu priliku da se izvrši pritisak na bošnjačku politiku, pa da se zatim u takvim okolnostima pronađe neki bošnjački politički faktor i partner koji bi bio spreman na kapitulaciju, tj. na podjelu Bosne i Hercegovine, prvo de facto, a zatim i de jure.
U PITANJU JE BIOLOŠKI OPSTANAK BOŠNJAKA
Lobisti nastranu jer najveće iznenađenje u cijelom procesu, ono što je došlo kao ledeni tuš za većinu prozapadno raspoloženih građana Bosne i Hercegovine, jeste stanovita promjena u stavovima Sjedinjenih Američkih Država i dijelu evropskih zemalja. Međutim, ako nas memorija vrati u devedesete, možemo se prisjetiti stavova nekadašnjeg američkog državnog sekretara Jamesa Bakera po pitanju priznanja država nastalih raspadom SFRJ te negativnih stavova prema Bosni i Hercegovini, koju je isti i 2000. godine nazivao “nenormalnom državom”, što je pratila i nezainteresiranost administracije Georgea Busha starijeg stanjem u BiH čitave (i najteže) 1992. godine.
Da ne spominjemo francuskog predsjednika Mitteranda, koji je tvrdio da Bosna i Hercegovina ne pripada Evropi, evropske državnike koji su izjavljivali da bi “nezavisna BiH bila neprirodna kao jedina muslimanska država u Evropi”, ili najviše britanske zvaničnike koji su agresiju na Bosnu i Hercegovinu nazivali “bolnim, ali realističnim obnavljanjem kršćanske Evrope”. Tada je ogroman broj utjecajnih glasova iz najvećih zapadnih prijestolnica zagovarao podjele i razmjene. Ovo spominjemo jer se čini da su mnogi zaboravili na ovakve, gotovo unilateralno negativne stavove onoga što se naziva Zapadom, prema opstanku Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u najtežim godinama. Stalna promjena upravo je jedna od zakonitosti međunarodnih odnosa i vrijednosti.
Stoga, više se ne može zaspati uljuljkano bajkama i snovima u kojima Bošnjake neko drugi čuva i pazi, u kojima neka svjetska sila zauvijek preuzima odgovornost za bošnjački opstanak i zaštitu. Stječe se utisak da je bošnjačkoj javnosti najljepše ušuškanoj u neku vrstu protekcionizma, neki oblik imperijalnog tutorstva, u status interzone gdje ne postoji neka vlastita državnička odgovornost i gdje politika ne prelazi nivo stranačke raspodjele fotelja. Ovakvo dresirano javno mnijenje može uskoro biti izloženo vrlo opasnoj propagandi uvjeravanja da je zaspati ljepše nego bdjeti.
Za nadati se da smo kao kolektiv nadišli vremena kada je centar odlučivanja u vezi sa sudbinom BiH bio van ruku Sarajeva, a nama su vladali defetizam, kapitulantstvo i očaj. Snaga i oslonac moraju se tražiti u patriotskim snagama koje su sačuvale Bosnu i Hercegovinu devedesetih, a ne u liniji manjeg otpora ili u vanjskim faktorima koji su nestalni i promjenjivi. Širitelji defetizma i danas su aktivni i može ih se čuti kako tvrde da je sve bolje od bilo kakvog sukoba, da su Bošnjaci slabi, da ne mogu, da ne smiju, da ne znaju, ne shvaćajući da jedino što čuva BiH od raspada i otvorenih nasrtaja jeste percepcija i procjena bošnjačke volje, želje i sposobnosti da je brane po svaku cijenu.
Činjenice su sljedeće, na sceni je neka vrsta globalnog trenda protiv ideje multikulturnog i multietničkog društva, a odjeci takvog trenda sve su vidljiviji na rezultatima gotovo svakih izbora širom zapadnih zemalja. Ako se ovaj trend nastavi, jačat će snage koje nisu sklone Bosni i Hercegovini i onome kako je ona do sada predstavljena u svjetskoj javnosti kao primjer multietničke države. Mnogi od onih koji zagovaraju podjele na Zapadnom Balkanu nemaju ništa konkretno protiv same BiH, ali imaju protiv ideje na kojoj ona počiva, zajednice naroda i kultura. Drugi misle da se kroz podjelu BiH mogu namiriti problematični apetiti i zadovoljiti aspiracije političkih kolektiva koji imaju veću političku težinu od Bošnjaka. Susjedne države i njihovi apetiti i pretenzije prema BiH jesu činjenica s kojom valja živjeti, vjerovatno do kraja vremena.
Činjenica je da Bošnjaci u slučaju podjele BiH po sadašnjim entitetskim linijama, plus onome što se zamišlja kao uskrsnuta Herceg-Bosna, ne mogu opstati, ni dugoročno, a ni kratkoročno. Za Bošnjake, dakle, to nije samo pitanje državnih granica nego doslovno biološkog opstanka. A kada je biološki opstanak u pitanju, Bošnjaci, osim poduzimanja lobističkih napora, šansu za očuvanje Bosne i Hercegovine imaju u pretpostavci da je šteta od pokušaja udara na cjelovitost Bosne i Hercegovine daleko veća od bilo kakve koristi. To proizlazi iz činjenice da mirnog raspada Bosne i Hercegovine ne može i neće biti. Uostalom, Bošnjaci su već jednom dokazali da mogu sačuvati i odbraniti cjelovitost Bosne i Hercegovine.
Trenutno najveća opasnost prijeti od podmetnutih kukavičijih jaja i sitnih političkih avanturista koji u ovom trenutku ponajviše ističu nužno nacionalno jedinstvo sa svrhom zaštite države, dok njihovo ukupno djelovanje upravo ide u smjeru rastakanja tog jedinstva i potpune atomizacije bošnjačke političke scene. Prvi udar na BiH već je urađen jer bošnjačka politička parcelizacija već izaziva efekt nestabilnosti i slabi bošnjačku poziciju naspram srpske i hrvatske.
Drugi udar sastojao bi se od promoviranja na sceni već postojećeg “konstruktivnog”, “pragmatičnog” i “kompromisu sklonog” bošnjačkog predstavnika koji bi u cilju “smirivanja situacije” pristao na kapitulaciju i koji bi potpisao nestanak Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Slično je i s fenomenom pojave kojekakvih duboko korumpiranih lokalnih i kantonalnih moćnika koji djeluju centrifugalno, a koji bi se mogli u najgorem trenutku pokazati kao trojanski konji i legitimizatori podjele. Nezamislivo tragično bilo bi ako bi sam bošnjački narod pomogao nestanku vlastite države dajući glasove osobama i političkim projektima koji su ili dokazani kreatori haosa ili agenti susjednih država.
