Ej druže, šta ima?! Od onog tužnog posljednjeg pozdrava, kojeg sam pisao ispred cijele Krajine, nisam znao šta da više napišem. “Poleti tamo, poleti vamo”, što bi naš narod rek’o pa nisam baš ni vremena imao da nešto sastavim.
Jesil’ čuo da su Zmajevi odletjeli u Brazil. Da, jučer, pa se sjetih tebe, proleti mi kroz misli, kako bi i ti sada volio gledati utakmce sa svojom rajom. Vjerujem ja da si se već snašao negdje gore, pa nadam se da ćete i vi gledati prvenstvo. Jesil’ čuo kako će onaj glumac Emir Hadžihafizbegović otvoriti česmu, vama trojci koji ste nastradali one noći kada se je cijela Bosna veselila, dok nismo saznali tužnu vijest.
Nego, evo odlučih da ti sastavim ovo kratko pismo, da ti se javim, baš k’o onda prije onog nesretnog slučaja. Fališ legendo. Cijeloj Krajini fališ. Tvoj glas će najviše nedostajat nakon što Zmajevi zabiju gol u Brazilu… Znam ja da se ti sada smiješ dok čitaš ovo, ali vjeruj sjetimo se mi tebe uvijek.
Pita me neki lik, nakon onog posljednjeg ukočenog pozdrava, kojeg sam napisao, mora da je bio neki dobar taj Hasib, kada si onako napis’o… Gledam ja u njega i velim mu, znaš dostu, Hasib ti je bio čovjek sa više zaduženja. Pogleda on mene začuđeno, kao da se izgubi na trenutak, a ja mu reče, on ti je uspijevao da nasmije raju, da pomogne onome kome je to najviše trebalo, a brate, bio je i najglasniji od svih kada je to trebalo. Jednostavno, Bibo je bio legenda, kakvih je na ovom našem svijetu malo. Ustvari nije bio, i ostao je legenda, kao što sam rekao tamo “Legende ne umiru dok su njihova dijela živa”.
Et’ brate, da nebih duljio više, vjerovatno imaš nekog svoga posla, pa ni nemaš vremena da čitaš pisma. Ako budeš imao vremena, po danu, sad je i ljeto došlo, sjeti nas se nekad, ako ništa nekim neobičnim oblačkom.
