Vidite ovaj blagi vjetar, što u ovom divnom danu puše iznad polja bijelih nišana. Iznad ove zelene doline šehida.
To su čiste duše naše nevine djece, govori jedna podrinjska majka dok u petak čekamo početak obilježavanja desete godišnjice otvaranja Memorijalnog centra Potočari.
Snimka zločina
Nura Alispahić šuti i gleda u hiljade bijelih nišana. Među njima je i nišan na kojem je uklesano ime Azmir. Imao je 16 godina. Život ovog srebreničkog dječaka je ugašen u julu 1995. godine kod Trnova, zajedno sa životima još petorice podrinjskih Bošnjaka. Monstrumi iz Škorpiona su sve zabilježili kamerama. Snimak, koji je objavljen početkom juna 2005. godine, obišao je cijeli svijet.
„Kako sam se osjećala? Znam ja najbolje. U nesvijest se padalo. Mislila sam… Sjedila sam, gledala ono na televizoru pokazaše i kažu: sad ćete vidjeti čudo veliko, majka će sina poznati, sestra brata…”, priča nam Nura dok sjedimo pored musale u najvećem bosanskom mezarju.
Veli, nije mogla ni pretpostaviti šta će biti objavljeno na televiziji. Njen sin Azmir je ukopan u Potočarima 11. jula 2003. Za njegovu sudbinu ništa nije znala dok se na snimku nije pojavio kamion.
„I stade kamion. Počeše ih izbacivati. Izbaciše trojicu, četvrti je moj sin. Aaaaj, rekoh, moj Azmire. Nemojte ga tući, sama sebi vičem. Nemojte ga biti. A oni ih ubiše nogama. Sve sam ja do kraja izgledala. Ubiše ih ti Škorpioni dabogda se zatrli. Šta im je dijete činilo? Ubili su ga samo što se zove Azmir”, priča nam i plače Nura.
I njen drugi sin Admir izgubio je život u ratu. Njegovo ime je uklesano na mezarju na Slanoj Banji u Tuzli.
„Bio je ranjen ovdje u Srebrenici 1993. Tada je prebačen u Tuzlu, gdje su ga doktori izliječili. Odmah nakon toga se prijavio u vojnu policiju. Ali, nažalost, takva je sudbina bila da 25. majske noći pogine od zločinačke granate na tuzlanskoj Kapiji. Preživio je Srebrenicu, izbjegao genocid, ali nije uspio preživjeti i granatu sa Ozrena”, govori nam Nura.
I tu nije kraj stradanja porodice ove podrinjske žene. Njen muž je poginuo pred kraj 1993. u Srebrenici. Ukopan je u mezarju Kazani kod Srebrenice.
„Ne mogu pobrojati koga sam sve izgubila. Jedanaest sestrića, a za amidžiće, tetiće, daidžiće, to da i ne brojim. Brata, bratića… Svekra i svekrvu su mi zapalili žive u kući. Oni su izgorjeli tamo kod Sarajeva. Izgubila sam sve i od bliže i od dalje familije. Brata, bratića i sestrića mi još nisu našli. Jedne su našli, a druge nisu”, priča nam Nura.
Ova hrabra srebrenička majka nam govori kako danas, od brojnih članova porodice i rodbine, ima samo kćerku.
„Ostala sam, što se kaže, kao drvo neosječeno. Sama se borim”, priča nam Nura, koja je nakon genocida u Srebrenici živjela u Tuzli.
Povratak u Podrinje
„Živjela sam u Solini u holandskim kućicama. Bila sam svugdje. Bila sam i u studentskom domu. Svugdje sam stanovala”, kazuje Nura, koja se nakon brojnih godina provedenih u izbjeglištvu vratila u ovaj podrinjski gradić.
Ništa nije kao prije, veli ona. Malo ljudi se vratilo, a nema ni prijeratnog komšiluka.
„Bezbeli da ništa nije isto. Nema ti ko vrata da otvori. Nema nikoga tvog. Moja kuća je među srpskim. Samo još jedna žena ima, i ona je starija. I nikoga više tu nema. Doduše, ništa nam ne čine. Ni ja njima, ni oni meni. U svojoj sam kući, odem u čaršiju, vratim se kući. Nemam problema”, veli Nura, koju često obilazi kćerka koja živi u Sarajevu.
