Bila su to stara, dobra vremena, s uzdahom i sjetom reći će danas mnogi koji su imali sreću da plaću zarađuju i rade prije pedesetak godina.
Tradicija obilježavanja 1. maja, Međunarodnog praznika rada, u našoj zemlji dobila je svečarski i praznični karakter nakon Drugog svjetskog rata. Umjesto demonstracija u organizaciji sindikata, Prvog maja, koji je bio državni praznik, slavila su se radnička prava.
Logorska vatra
Na prvomajske uranke počelo se ići šezdesetih godina prošlog stoljeća. Noć prije palila bi se logorska vatra, oko koje bi se 1. maja ujutro počeli okupljati građani. Deceniju kasnije logorska je zamijenila roštiljsku vatru, od tada počinje i tradicija okretanja janjeta na ražnju, što je i do danas, za one koji to mogu sebi priuštiti, ostalo sinonim prvomajske proslave.
– O proslavi 1. maja počelo bi se pričati petnaestak dana ranije. Sjećam se dobro uranaka i pleh muzike za koju su bili zaduženi vatrogasci. Išli su ulicom i svirali. Mi djeca u čoporu smo trčali iza njih. Sjećam se da se išlo na proslavu u Arifagića šumu, Žmurine šume, na hipodrom, pod Obrijež. U Selimovićima je bila Dragića bašča, voćnjak, gdje se organizovano proslavljao Prvi maj – sjeća se penzioner iz Bijeljine Mujica Jahić.
Uz roštilj i meze ostajalo bi se cijeli dan na izletištima, harmonikaš je bio obavezan u svakom društvu.
Sarajevski sindikalista Franjo Rener prvomajske praznike provodio je s porodicom, prijateljima, komšijama uglavnom u rodnom Brodu na Drini, malom mjestu kod Foče.
– Najviše se išlo u planine, tamo smo znali i zanoćiti. Uoči 1. maja palili smo vatru, pa se takmičili čija će biti najveća. Ocjenjivalo se koja je vatra s kojeg brda najveća. A onda na uranak. Ujutro se krčka pasulj, okreću janjci. Bilo je sportskih takmičenja, turnira. Pjevali smo, plesali, bilo je puno muzike – ispričao je Rener.
Stariji Banjalučani sjećaju se proslava na obalama Vrbasa ili na izletištu Trešnjik. Danas su nekadašnje velike proslave zamijenjene skromnijim porodičnim okupljanjima. Tek poneko među starom gardom drži do većeg veselja. Među njima je i Draško Soković.
Kotlić i roštilj
– Kako nekada, tako i danas! Mi ne odustajemo. S nekoliko prijatelja godinama pored Vrbasa raspalim kotlić i roštilj – kaže on.
Velaga Karajko, penzioner iz Zenice, svakog je 1. maja sjetan. Poražavajućim smatra da danas samo malo ljudi može priuštiti proslavu.
– Nikad se neće vratiti ona vremena kada je bilo posla i zaposlenosti, pa je Praznik rada imao ko i slaviti i obilježavati. Za mene je to bio itekako značajan praznik, koji sam cijenio najviše od svih međunarodnih praznika. U ono vrijeme, itekako se poštovao 1. maj. Nažalost, danas je to izumrlo – dodao je Karajko.
Bunica je bila krcata
Legendarna mostarska lasta Emir Balić prisjetio se u razgovoru za „Avaz“ kako se nekad za Prvi maj obavezno okretalo janje s društvom, a na uranak se tradicionalno išlo na Bunicu, i danas omiljeno prvomajsko izletište Mostaraca.
– Bio je to najdraži praznik, pogotovo što je radnički. Mostar je u to vrijeme imao veliki broj preduzeća, od Sokola do Aluminijskog kombinata, pa se i po 15 dana prije planiralo gdje će se ići, šta će se kupiti… Bunica bi za 1. maj bila krcata, dolazili su ljudi sa strane da tu sjede, druže se… Jednostavno, bilo je to dobro vrijeme – ističe Balić.
U Mostar je i tada, ističe, dolazilo mnogo gostiju i turista, pa je mlađa raja i tokom prvomajskog praznika skakala sa Starog mosta.
