Još od najranijih kontakata Bošnjaka sa islamom, Muhammed a.s., je prisutan u vjerskoj, kulturnoj i književnoj tradiciji Bosne i Hercegovine. Već prvi pisani stihovi koji su (s)pjevani u Bosni i Hercegovini na turskom jeziku – što bi trebalo biti razumljivo s obzirom da su se prvi Bošnjaci – muslimani školovali na tom jeziku – odražavaju ljubav prema toj najsvjetlijoj osobi ljudske povijesti uopće.
Brojni su pjesnički sastavi, posebno u obliku na’ta, posvećeni Muhammedu a.s., koji su spjevali naši pojedinci od Derviš – paše Bajezidagića, Muhameda Nerkesije, Sabita Užičanina, Mehmeda Mejlije do Fadil – paše Šerifovića i Arif Hikmet – bega Rizvanbegovića.
Ne mali broj naših pjesnika opjevao je miradž Muhammeda a.s. Tu se prije svih ističu Miradžiijje Edaije Sinana Čelebije iz Sarajeva, Mehmeda Rešida, također iz Sarajeva i naročito Sabita Užičanina.
Ipak, kod nas, u tradiciji Bošnjaka je posebno cijenjen Mevlud i kao književno djelo i kao manifestacija posvećena u čast Muhammeda a.s.
U arapskom jeziku riječ mevlid znači mjesto ili vrijeme rođenja, a vremenom ta je riječ poprimila značenje rođendana, tj. datuma rođenja Muhammeda, a.s., i proslave vezane uz taj datum.
U turskom jeziku je tu riječ u upotrebi zamijenila kadkad riječ mevlud, a kod nas je, opet, gotovo i nepoznat stariji i pravilniji oblik mevlid. Toliko se, naime, udomaćio izraz mevlud, koji znači „rođen, novorođen“, pa i ne odgovara u potpunosti sadržaju koji se želi označiti.
Muhammed, a.s. je rođen 12. rebiu -l-evvela i obično se svečanost obilježava njegova rođenja obavljala na taj datum.
Počeci obilježavanja poslanikovog rođenja vežu se za Mekku, a manifestrirali su se još u prvim godinama poslije Muhammedove, a.s. smrti, obilaskom džamije koja je podignuta na mjestu kuće u kojoj se Poslanik rodio. (1)
Ta najranija obilježavanja Poslanikova rođenja sastajala su se uglavnom od učenja dova. U početku je obilježavanje rođenja Muhammeda, a.s., bilo vezano samo za manji broj gradova, a kasnije, dolaskom Fatimida na vlast u Egiptu (297 – 564/909 – 1171) ova svečanost postaje zvanična svečanost koja je podsticana od vladajuće dinastije.
Kasnije je zamro običaj proslave mevluda u Egiptu, ali je u 13. stoljeću proslava mevluda bila utemeljena u Anadoliji, a odatle proširila po čitavom svijetu. Vremenom uvela se u praksu obilježavanje Muhammedovog, a.s., rođenja i drugim povodima i u drugim datumima tako da je to poprimilo značaj jedne svečanosti koja se održava raznim povodima, ali kod nas, uglavnom prilikom veselih događaja, dok se u Turskoj svečanost mevluda obavljala i sedam odnosno četrdeset dana nakon smrti člana obitelji, pa samim tim ima određeni komemorativni karakter.
Svečanost proslave mevluda vremenom je postala izuzetna kulturna i vjerska manifestacija pa su pojedini bogatiji vakifi svojim zakladnicama – vakufnamama ostavljali novac s posebnom namjerom da se održavaju mevludi.
U Sarajevu se još uvijek svake godine u Carevoj džamiji održava mevlud iz sredstava vakufa Fadil – paše Šerifovića.
Svečanost mevluda obilježavala se recitiranjem, ili kako je kod nas uobičajenije reći učenjem mevluda, tj. spjeva koji je spjevan s ciljem odavanja počasti posljednjem Božijem poslaniku Muhammeda, a.s.
Mevludom je nazvan i spjev u kome je opisano Muhammedovo, a.s. rođenje.
Mevlud je, dakle, spjev koji slavi rođenje muhammedovo, a.s., opisuje njegov život i rad, širenje islama, pobjedu Muhammedove, a.s., nauke, stvaranje islamske države u Medini, uspeće na nebo (tj. mi’radž), smrt i druge teme vezane za život i poslanstvo Muhammeda, a.s.
Treba napomenuti da mevlud nije obavezna vjerska dužnost, nego spada u sferu običaja, pa tako treba istaći da u mevludu ne treba tražiti i očekivati da se sve ove teme vezane za Poslanikov život iznose suhoparno bez metafore i hiperbola. Stoga stihove poput ovih:
Kad je majka Muhammeda rodila,
pozdravom je Ka’ba sedždu činila
od veselja do zemlje se sagnula
I natrag se bez zijama vratila
-ne treba gledati isključivo sa vjerskog, nego sa literarno – esteskog stajališta. Takvi stihovi i pomažu nastajanju oduševljenja, ushićenja kod publike. Mevluda sa ovakvom tematikom ima na svim jezicima islamskih naroda, a na arapskom i turskom jeziku najviše.
Od vremena prihvatanja islama kod nas, do polovine prošlog stoljeća, najčešće izvođeni mevlud bio je Mevlud na turskom jeziku koji je spjevao Bursali Sulejman Čelebi, 1409. godine. Kako su i neki naši prvi mevludi bili pod snažnim utjecajem Mevluda Bursali Sulejmana Čelebija ili predstavljali njegov prijevod, prije nego što nešto kažemo i mevludima na bosanskom jeziku, dužni smo reći nekoliko riječi i o samom Mevludu Sulejmana Čelebije.
Za Sulejmana Čelebiju se zna da je rođen u Bursi oko 752./1351. godine. Do tog datuma dolazi se na osnovu stiha iz jednog primjerka njegovog Mevluda, u kome stoji da je Mevlud spjevao kad je imao 60 godina.
Sulejman Čelebi je obrazovan za ono vrijeme na najpotpuniji način. Imao je široko obrazovanje i temeljit vjerski odgoj, što se vidi iz njegova kasnijeg službovanja. Sulejman Čelebi je imao carskog divana sultana Bajezida I (poznatog kao Jildirim – munja), pa je na preporuku Emir-i Buharija postavljen za imama tek dovršene Ulu džamije 802./1400. godine. Zbog ovoga je kasnije bio poznat i kao imam Jildirim Bajezida. Titulu „čelebi“ stekao je kao veliki znalac vjerskih disciplina i vrstan pjesnik, a ta se titula u to vrijeme davala osmanskim prinčevima, učenim ljudima i mevlevijskim stariješinama.
Svoje znamenito djelo, koje je sastavio Veselit unnedžat (Sredstvo spasa), koje je kod nas poznatije pod naslovom Mevlud, napisao je potaknut jednim događajem koji se zbio u Ulu – džamiji dok je on bio imam.
Ovaj događaj, ukratko ispričan, tekao je ovako: neki perzijski vaiz (propovijednik) za vrijeme vaza, tumačeći 285. ajet sure Bekare, tvrdio je da nema razlike među Božijim poslanicima i da ih sve treba podjednako uvažavati. Na to replicirao neki Arap, koji je pobio mišljenje Perzijanca citirajući ajet 253., gdje stoji da je Allah odlikovao neke poslanike u odnosu na druge. Narod je stao na stranu vaiza Perzijanca, a Arap je za podkrepu svoga mišljenja obilazio sve islamske autoritete u arapskom svijetu i najzad je isposlovao osudu za Perzijanca.
Potaknut, dakle, ovim slučajem i ljubavlju prema posljednjem Božijem Poslaniku, Sulejman Čelebi je spjevao pet distiha od kojih prv u prijevodu na bosanski jezik znači:
Isa nije umro, našao je put ka nebu.
On je to učinio da bi pripadao Tvome ummetu.
Zatim je ovo djelo stih po stih nastavljao i završio 1409. godine. Prema velikom broju izvora koji opisuju ovaj slučaj, on je pouzdan i istinit. Ostaje vrijedna pažnje činjenica da se ovi, islamskom vjerovanju protivrječni, stihovi Sulejmana Čelebije, koji je poznat po priviženosti Šerijatu i sunnijskom mezhebu, ipak nalaze u velikom broju rukopisa Mevluda.
Ima indicija da je Sulejman Čelebi spjevao još neka djela, ali ona do danas nisu pronađena. U rukopisnim primjercima Mevluda koji se nalazi u carigradskim biblotekama, nalaze se mnogi dodaci od kojih se većini ne zna za autora. Od poznatih dodataka obično je uz Mevlud prepisivana poema Halila, imama Karabulut – mesdžida iz Edrine o smrti hazreti Fatime, a ponekad je dodavan i spjev pjesnika Nijazije o Ibrahimu a.s.
Vesilet un – nedžat je spjevan u formi mesnevije, tj. njegov prvi i drugi stih svakog distiha se rimuje. Spjevan je u metru jedanaestercu, pa se lahko pjeva na jednu popularnu staru tursku melodiju, koja je i kod nas, prevođenjem ovog mevluda od strane hafiza Saliha Gaševića, također u jedanaestercu, prihvaćena.
Mevlud Sulejmana Čelebija se održao u Turskoj u upotrebi do danas, potisnuvši u zaborav tridesetak drugih mevluda koje nalazimo u kolekcijama orijentalnih rukopisa. To nas ne treba ni čuditi jer je ovo nenadmašno poetsko kazivanje uistinu remek – djelo osmanske srednjovjekovne književnosti.
Za nas, mislimo s pravom, postavlja se pitanje zašto je ovaj Mevlud koji najveći dio publike kod nas ne razumje još uvijek toliko popularan da se uvodi gotovo ravnopravno sa našim uspješnim spjevovima o Muhammedovom a.s. rođenju?
Ipak, drugoj polovici 19. stoljeća osjetila se potreba približavanja značenju poruke Sulejmana Čelebija što hafiz Salih Gašević, prvi prevodilac Čelebijinog Mevluda, obrazlaže u stihovima ovako:
Moliše me kolašinski prviši
Nami mevlud daj bosanski napiši
Mi smo žudni znati Mevlud šta piše
Našem svecu mi smo ašik odviše
Dragi jezik mi lijepo ne znamo
Allah jedan! Hak pejgamber! Svi znamo!
Što j’ u Kur’anu na sve iman imamo,
Bošnjački nam Mevlud, molimo!“
Dakle, hafiz Salih Gašević je prihvatio izazov Kolašinaca, gdje je inače služio kao kajmakam i prepjevao Sulejman – Čelejibin Mevlud, a zatim ga u vlastitoj nakladi i štampao u Vilajetskoj štampariji Kosovo u Skoplju 1878. godine.
Bilo je to vrijeme kada je još jedan naš čovjek muharem Dizdarević iz Trebinja pisao Mevlud na bosanskom jeziku i kada je pisac i pedagog Omer – efendija Humo iz Mostara pjevao:
Bez šubhe ja babin jezik najlašniji
Svatko njime vami vikom besedi
Slatko braćo, Bošnjaci!
Hak vam Omer besedi.
Dakle, i hafiz Salih Gašević, koji je porijeklom iz nikšića, ali koji se morao iseliti u Kolašin kad je Nikšić pao pod Crnu Goru, po nagovoru kolašinskih uglednijih ljudi pjevao mevlud na bosanskom jeziku.
Prvo izdanje, kako je istaknuto, objavljeno je 1878., a drugo, koje je također izdanje autora, objavljeno je 1893./94.
Salih Gašević je umro 1898./99. godine. Interesantno je da je još za Gaševićeva života Mevlud i prepisivan i pored postojanja štampanih primjeraka. Tako je Fehim Bajraktarević, profesor Univerziteta u beogradu, izdao Gašićev Mevlud ćirilicom u izdanju Glasnika Skopskog naučnog društva (Skoplje, 1927.),posluživši se prijepisom sa prvog izdanja Mevluda u kome su se potkrale izvjesne greške, pa taj tekst ne možemo smatrati Gašićevim autentičnim tekstom. Također, ni naslov ovog izdanja „Srpska pesma o Muhammedovom rođenju“ nije adekvatan, pa smatramo umjesnim citirati Aliju Nametka, koji kaže: „Mogao bih i ja ovaj Gaševićev Mevlud nazvati hrvatskim, ali ostavimo Gaševiću njegovo bošnjaštvo, tim prije što mu nije nametnuto“. (2)
Nametak je, također u kalendaru Narodna uzdanica, izdao orginalan, transkribiran tekst Gaševićeva Mevluda, a kasnije je u više navrata izdavao ovaj Mevlud bilo u latiničnoj transkripciji, bilo arebicom.
Da je ovaj Gaševićev Mevlud izuzetno značajan tekst, pokazuje i činjenica da su se njim bavili i naši vodeći teolozi kao što su Džemaludin – efendija Čaušević, reis-l-elema, i hadži Mehmed – efendija Handžić. Čaušević je, prilagodivši jezički ovaj tekst srednjobosanskom govoru, izdao Gaševićev Mevlud osam puta, svaki put u tiražu od 4000 primjeraka. (3)
Manje zahvata u osuvremenjivanju jezika Gaševićevog Mevluda objavio je hadži Mehmed Handžić u izdanju Mevluda arebicom, 1361. hidžiretske godine (1942. – izdanje Vakufskog ravnateljstva u Sarajevu), kojemu je dodao opširnu mevludsku dovu. (4)
Poslije rata Gaševićev Mevlud je štampan više puta, 1971. I 1972. U izdanju Starješinstva Islamske zajednice Crne Gore, 1973. U izdanju Fehima Nametka, uz prozni doslovni prijevod Sulejman – Čelebijina Mevluda, u posljednje vrijeme u zbirci mevluda u izdanju Udruženja ilmije Bosne i Hercegovine u tri izdanja (posljednje izdanje, Sarajevo, 1990.).
Spomenuli smo da je i Rušdijin Mevlud prijevod, odnosno prepjev Sulejman – Čelebijina Mevluda, ali se mora napomenuti da je to daleko slobodniji prijevod, u koji je autor unosio dosta orginalnih stihova. U stvari, Muharemaga Dizdarević ili Muhamed Rušdi, ostavio je dvije verzije Mevluda, oba u rukopisu. Dakle, njegovo djelo nije imalo sudbinu Gaševićevog prepjeva, koje je doživjelo velik broj izdanja u ogromnom tiražu. Prvo predstavljanje Mevluda Muharemage Dizdarevića, odnosno njegova ukupnog književnog djela, dogodilo se tek 1981. Godine, kada je dr. Abdurahman Nametak, uz opširnu studiju o autoru, izdao i sva njegova poznata djela. (5)
Karakteristika Rušdijevog Mevluda je da je spjevan u istom metru kao i Sulejman – Čelebijin, odnosno Gaševićev, da je nešto opširniji, tj. da se sa više stihova razrađuje stih Sulejmana Čelebije, a kako ima i nekoliko identičnih stihova sa Gaševićevim, Abdurahman Nametak, smatra da se služio i Gaševićevim prepjevom jer mu je mogao bit poznat stoga što Rušdijin nije bio završen u vrijeme kad je prvo izdanje Gaševićevog već bilo objavljeno.
Pored Mevluda, u rušdijinim rukopisima koje je izdao Abdurahman Nametak, nalaze se još neke pobožne pjesme kao što su stihovane hićaje (priče) o Ismailu pejgamberu, o Ejjubu pejgamberu, o Jusufu, o hazreti Fatimi i druge. Međutim, za sve ove pjesme on je imao uzore u turskoj poeziji iz koje ili izravno prevodi, ali se barem inspiriše. Tako u pjesmi o Ejjub pejgamberu pjeva:
Sa turskog jezika sam preveo
Na bosanski jezik ja sam doveo,
Ako budem djegod što je falio,
Svakog brata molim ja za popravu. (6)
Godine 1904. spjevao je Musa Ćazim Ćatić poemu Lejle –i-mevlud i objavio je u Beharu. Šteta je što je ostao samo na tome, a nije upotpunio Mevlud. Ovako, po ovoj poemi, a i inače po cijelokupnoj njegovoj poeziji, možemo zaključiti da bi to bilo pjesnički najvrednije djelo s tematikom mevluda. U ostalom njegove pjesme islamu i Teube – i nesuh dokaz su najsuptilnijih pjesničkih izražaja Ćatića uopće.
Hronološki slijedi Mevlud Arifa Sarajlije, koji je također prerada Sulejman – Čelebijina Mevluda. Štampan je 1910. godine pod naslovom „Terdžuman mevludski na jezik bosanski“.
Prvi orginalni, a četvrti mevlud na bosanskom jeziku, jeste Mevlud Safet – bega Bešagića, koji je sam autor štampao dva puta 1924. godine, a treće izdanje, 1931. godine. Dpživio je više izdanja, čak i u inostranstvu. Jedno izdanje Bešagićeva Mevluda objavljeno je u Bejrutu, 1962. godine. (7)
Djelimično je preveden i na njemački i objavljen u Beču 1964. godine.
„Kada je 1924. godine izašao Bešagićev Mevlud, mi smo tada dobili pravo orginalno književno djelo o najvećem događaju i najvećem čovjeku u povijesti islama“. Treba spomenuti da su sarajevski dnevnici u dva navrata, nakon dviju priredaba Šerijatske gimnazije u Sarajevu, na kojima je izveden ovaj Mevlud, pisali da je ovo djelo prijevod. I u Srpsko-hrvatsko-slovenačkoj enciklopediji, kod imena Bešagić Safvet – beg, O. Hadžić veli za ovaj Bešagićev Mevlud da je prijevod.
Ovakva ničim nepotkrijepljena tvrdnja je dokaz površenosti i nesolidarnosti znanja sastavljača novinskih i enciklopedijskih članaka.
„Po muteber ćitabima spjevao Mirza Safvet“ ne znači da je Bešagićev Mevlud prevod kojeg drugog Mevluda. To znači da su rođenje i neki momenti života Muhammeda a.s., obrađeni prema vjerodostojnim djelima, koja o tome govore, a da je obrada – konstrukcija ove pjesme sasvim orginalna“. (8)
Po Bešagićevom, ubrzo se pojavio i Zenunovićev Mevlud. Djelo Seida Zenunovića je objavljeno arebicom, 1929. godine, a od 1936. godine ovaj Mevlud je štampan u izdanjuH.A. Kujundžića. Zenunovićev Mevlud nije nikad stekao popularnost predhodnih Mevluda, pa ipak on je jedino njegovo djelo koje je objavljeno. Naime, Zenunović je ostavio i jedan tekst o Hidžri, kao i prijevod Kur’ana, ali do danas nisu objavljeni, a pitanje je jesu li i sačuvani rukopisi tih njegovih djela. (9)
Pišući o proslavi mevluda kod nas, Alija Bejtić spominje i Mevlud hfz. Muhamed –ef. Spužića, objavljen u nakladnoj knjižari M.B. Kalajdžića. Navodi da je to samo pokušaj prijevoda Sulejman – Čelebijina Mevluda, da je toliko slab da ga gotovo nije vrijedno spominjati. (10)
Jednu preradbu Gaševićevog Mevluda sačinio je Mahmud Dizdarević, imam u Dubrovniku, i objavio je 27. ramazana 1360. odnosno 18. listopada (oktobra).
„Ovaj je rukopis bio pripremljen za tisak još na Novu 1352. godinu (25. travnja 1933.), dok sam bio imam u svome Cazinu. Dova na našem jeziku je učena prije u Bosanskoj krajini, nego u drugim krajevima, pa i u samom sarajevu. U tom Bosanska krajina nosi prvenstvo, kao i u mnogim korisnim pothvatima općeg značaja. Treba nastojati da muslimani ne samo Bosanske krajine nego i cijele Države Hrvatske i dalje ostanu dostojni nasljednici svojih djedova čuvari vjere i domovine. U toj namjeri izdadoh ovaj narodni Mevlud“.
U predgovoru Mevluda stoji:
„Ovom Mevludu su razni sastavljači, a najviše je prijevod od merhum hafiz – Salih – efendije Gaševića, kad je bio kotarski predstojnik u Kolašinu dok je bio pod upravom bivše Turske Carevine. Ali svima pripada zasluga da i mi imamo Mevlud na našem jeziku. Zato im mi proučimo Fatihu i sevab poklonimo njihovim dušama“.
Mevlud sadrži Uvod (str. 7- 9), Rođenje Muhammedovo, alejhi-s-salatu ve-selam (str. 10-15), Mi’radž Muhammedov, alejhi-s-salatu ve-selam, (str.16-22) i Završetak (str. 23). Opskrbljen je i Prevodom arapskih i turskih riječi u ovom Mevludu (str. 29-31). (11)
Malo je poznat Mevlud Tahira Popova, Bošnjaka iz Sandžaka, koji je studirao teologiju u Istambulu, a tokom 1934. je bio nastavnik vjeronauke u Novom Pazaru i Beranama. (12)
Mevlud poznatog književnika Šemsudina Sarajlića sačuvan je u prijepisu na pisaćem stroju i tatiran je 8. februara 1958. godine. Do sada nije objavljen, a nismo u prilici provjeriti ni da li je gdje javno izvođen.
Također nije objavljen ni Mevlud Hamdi ef. Sirće, koji je inače izvanredno izvodio Sulejman Čelejbijin Mevlud, a bio je vrstan poznavalac i učač raznih arapskih i turskih ilahija i kasida. Nismo sigurni da je Sirćo spjevao kompletan Mevlud , ali je uz Sulejman – Čelebijin Mevlud obično izvodio i neke odlomke Mevluda koje je sam spjevao. (13)
Godine 1961. Vrhovno islamsko starješinstvo objavilo je konkurs za izradu mevluda na koji je prispjelo više neobjavljenih radova na tu temu. Jedan od njih je i Mevlud Vehbije Hodžića iz Novog Pazara, koji je dobio drugu nagradu, ali nije objavljen u izdanju Vrhovnog starješinstva.
Prvu nagradu je dobio Mevlud Rešada Kadića koji je 1963. godine štampan u 50 hiljada primjeraka, a u slijedeća tri izdanja još 47 hiljada, tako da je od prvog do četvrtog izdanja (1975.) objavljen u 97 hiljada primjeraka.
Ovaj Mevlud, sadrži poglavlja: Prolog, Arabija prije Islama, Djetinjstvo, Muževno doba, Razmišljanje, Prva objava, Širenje Islama, Mi’radž, Hidžra, Oprosni hadž, Islam i Smrt.
Rešad Kadić je na sugestiju komisije, koja je ocjenjivala radove prispjele na natječaj, prepjevao gotovo sve stihove u metar jedanaesterac, radi lakšeg pjevanja, odnosno učenja. Ovaj Mevlud je zbog svojih poznatih vrijednosti, a koje se sastoje u jednostavnom, ali iskrenom i prijemčivom izlaganju istina iz života Poslanika, privukao veliku pažnju čitalačkr publike, a ušao je u gotovo sve džamije gdje su se u posljednjih decenija održavale mevludske svečanosti. U uspjelija poglavlja ovog Mevluda spadaju Razmišljanje i Islam, a mislim da malo koga može ostaviti ravnodušnim poglavlje smrt.
Mevlud Ešrefa Kovačevića, naslovljen Muhammed Resulullah, posljednji je Mevlud nastao na našim prostorima, koji je i objavljen. Prvo izdanje mu je tiskano 1981. godine i od tada do danas još jedno. Vrstan poznavalac arapskog, turskog i perzijskog jezika i literature na ovim jezicima, uz to temeljito islamski obrazovan, Ešref Kovačević se dokazao i kao prevodilac religiozne poezije. Tako je preveo i prepjevao čuvenu poemu našeg pjesnika Sabita Užičanina – Mi’radž, koja uistinu i u orginalu, ali i u Kovačevićevom prepjevu predstavlja izuzetno djelo naše književno – religijske baštine.
No, vratimo se Mevludu Ešrefa Kovačevića. To je ne samo religiozno – književno djelo, nego i djelo iz oblasti islamske edukacije u tolikoj mjeri što je svaki stav, svaka rečenica, svaki stih, činjenica koja može biti dokazana Kur’anom, Hadisom ili najpouzdanijom litereturom iz povijesti islama.
S druge strane, suptilnost poetskog izričaja, pjesničke figure i na kraju duboka religiozna poruka koja se sama od sebe nameće i nadahnjuje čitaoca tako da on ne može ostati ravnodušan slušajući izvođenje ovog recitala, pribavljaju ovom djelu i sve epitete vanredno vrijednog literarnog sastava. Možda će jedan sloj literarno slabije neobraženog čitalaštva teško pratiti pojedine misli jer se prenose iz stiha u stih, a stihovi su i sami već dovoljno dugi pa je potrebna maksimalna koncentracija za njihovo upijanje; to je i stoga što smo mi uglavnom navikli da se Mevlud uči, a ne recitira, a ovaj Mevlud, koji je spjevan u šesnaestercu, nije baš pogodan za pjevanje na nama poznate melodije, jer je poznato da su mevludi od Sulejman – Čelebijinog do Kadićevog uglavnom spjevani u jedanaestercu. Uvjereni smo da je ovo djelo namijenjeno, prije svega, koja želi da nešto više sazna o Muhammedu, a.s., na jedan primječiv, u stihovima izložen, način.
I kao što je svojevremeno prije gotovo 600 godina Sulejman Čelebi spjevao svoj Vesiletu-n-nedžat – Mevlud – inspiriran jednim događajem iz koga je saznao da Muhammed, a.s., u svijesti ljudi prestaje biti historijska ličnost, prelazeći u mit na koji se nataložilo isuviše islamu neprihvatljivi natruha, tako je i Ešref Kovačević osjetio potrebu da nas kroz svoj spjev vrati izvornim saznanjima o Poslaniku. Stoga, Mevlud Ešrefa Kovačevića smatramo izuzetno značajnim djelom u našoj islamskoj literaturi.
Treba reći da se veliki broj naših pjesnika osmjelio da pjeva ilahije u formi kaside i gazela vjerskog karaktera. Ima podosta naših alhamijado pjesnika, koje neću nabrajati da nekog ne izostavim, do naših modernih koji su na polju vjerske poezije dali značajne rezultate.
Svi pomenuti pisci ili prevodioci Mevluda su uradili jednu historijsku stvar, a to je da su branili i odbranili bosanski jezik od asimilacije. Zato je bošnjačka dužnost da to svoje blago upoznaju, cijene i čuvaju.
I ovo moje pisanje neka bude doprinos svemu tome i da Mevlud, ilahije, kaside ne budu i ostanu kao teme za rasprave, da li je to: tradicija, novotarija, ibadet…? Nego, da je Mevlud, ilahija, kasida uz religiozno – književno djelo za Bošnjake u Bosni, Sandžaku, Kosovu, pa i šire vjerska baština na bosanskom jeziku.
A da bi napisao ovaj članak koristio sam pisanje (parafrazirao) prilog Fehima Nametka Tradicija Mevluda u BiH, objavljeno u popularnom časopisu za duhovnu i nacionalnu afirmaciju „Kabes“, oktobar 1996. godine u Mostaru.
Bilješke:
(1) Sve stvoreno učini se veselo. Zbirka mevluda. Udruženje ilmije, III izdanje, Sarajevo, 1990., str. 8.
(2) Alija Nametak, Gaševićev bosanski mevlud. Narodna uzdanica, kalendar za 1936. Sarajevo, 1935., str. 66.
(3) Isto.
(4) Bursali Sulejman Čelebi, Mevlud. Preveo Fehim Nametak. Sarajevo, 1973., str. 9.
(5) Dr. Abdurahman Nametak, Muhamed Rušdi – monografija i tekstovi. Sarajevo, 1981.
(6) N. d. str. 21.
(7) Ispod imena Mirza Safvet (sic!) i naslova Mevlud stoji na arapskom „Al-Mawlidu an- Nabawiyyu. Qasidatun nazzamaha bi al- lugati al- bušnawiyyati nagibatu šu’ara’i Bosna wa Harsak al-marhum ad- doktor Safwar-beg Bašagić. (Časni poslanikov Mevlud. Kasida što ju je spjevao na bošnjačkom jeziku nestor pjesnika Bosne i Hercegovine, umrli doktor Safvet-beg Bašagić).
(8) (Safvet-beg Bašagić) Mevlud. Pomuteler ćitabima spjeva: Mirza Safvet. Sarajevo, 1931, str. 6.
(9) Sve stvoreno učini se veselo, Zbirka mevluda, Udruženje ilmije za BiH, III izdanje, str. 94.
(10) Alija Bejtić, Iz prošlosti Mevluda u Bosni i Hercegovini, El-Hidaje, VI br .6,7,8, Sarajevo, 1943.
(11) Na naslovnoj strani stoji: Narodni mevlud sa objašnjenjem i dovom. Sabrao i izdao Mahmud Džaferović,džematski imam u Dubrovniku.
(12) Hamidi-ef. Sirćo je umro 10.01.1980, u 84 godini života. Podatak iz sarajevskog nekrologija Alije Nametka, 249.
(13) Mustafa Memić, Bošnjaci – Muslimani Sandžaka i Crne Gore, sarajevo, 1996., str. 141.
