Godine 1950., američke su obavještajne službe otkrile krug sovjetskih špijuna u samom srcu Manhattan Projecta – projekta američke nuklearne bombe. Sovjetski agenti uspjeli su na suradnju nagovoriti nekoliko fizičara i inženjera, te preko njih dobili nacrte atomske bombe koju sami još nisu znali napraviti. U srcu tog špijunskog kruga nalazio se jedan bračni par njujorških Židova – Julius i Ethel Rosenberg. Prema optužnici, Julius je bio glava špijunske mreže, regrutirao suradnike i bio veza sa Sovjetima. Njegova je supruga bila suradnica i kurir.
Rosenbergovi su izvedeni pred sud i osuđeni na smrt. Smaknuti su na električnoj stolici u Sing Singu 1953. Oni koji su držali stranu optužbe ustrajavali su na tvrdnji da su Rosenbergovi doista bili špijuni. Njihove obitelji, mnogi mediji i cijela lijeva kontrakultura tvrdili su da su Rosenbergovi žrtve iznuđenih svjedočenja i pravosudnih smicalica.
Mnogo kasnije – početkom devedesetih – pokazat će se da su u pravu bili i jedni i drugi. Kad su po završetku hladnog rata deklasificirani spisi tzv. projekta VENONA, potvrdilo se da su Rosenbergovi doista bili sovjetski špijuni. FBI je to znao zato što je ilegalno prisluškivao i dešifrirao sovjetsku obavještajnu komunikaciju. Te transkripte, međutim, nisu ni smjeli ni htjeli pokazati na sudu. Stoga se tužiteljstvo latilo posla da kreira dokaze koji će inkriminirati ljude za čiju su krivnju znali. Da bi postigli, tužitelji su ucjenjivali članove obitelji, preparirali svjedočenja i krišom brifirali suce.
Palio komunističke knjige
U srcu te operacije bio je jedan od tužitelja, mladi čovjek svijetlih očiju koji je u tom trenutku imao nepune 23 godine. Kao i Rosenbergovi, bio je njujorški Židov. No, dok su oni bili komunisti, on je bio predsjednik Židovske antikomunističke lige. Ime tog takoreći tinejdžera bilo je Roy Cohn.
Mladi tužitelj na koncu je bračni par poslao na električnu stolicu. Iz tog je procesa izišao kao zvijezda. Taj “celebrity” status znat će profesionalno izmusti. Tijekom idućih 30 godina bit će odvjetnik slavnih osoba, poslovnih mogula, bejzbolskih klubova i talijanskih mafijaša. Ranih 80-ih, bit će odvjetnik i najbliži suradnik tada mladog Donalda Trumpa. Živio je rasipno i u raskoši, uživao u medijskoj izloženosti, a na proslave njegovih rođendana navraćao je i Andy Warhol.
Tek kad je obolio, a potom 1986. i umro od AIDS-a, na vidjelo je izišlo drugo Cohnovo lice. Ispostavilo se da je javno glasni konzervativac bio promiskuitetni gej. Da je brojne ljubavnike koristio za pranje novca, te muzao novac od oporuka klijenata.
Premda je 50-ih vodio kampanju protiv homoseksualaca u javnim službama, Cohn je sam bio homoseksualac i provodio raskalašena ljeta u “gay Zrću” – ljetovalištu Provincetown. Ipak, do kraja je ustrajno lagao. Tvrdio je da nema AIDS nego rak jetre, u trač-rubrike puštao je lažne vijesti o svojim hetero vezama. Politički se vezao uz najkonzervativnije krilo republikanske stranke. U te je krugove uveo i time začeo političku karijeru Donalda Trumpa.
Kao primjer licemjera, Roy Cohn je bio i ostao predmet negativne fascinacije liberalne Amerike, a pogotovo emancipiranih LGBT krugova. Cohn kao da je negativno utjelovljavao dvoličnost javnog morala i homofobne ideologije. Nije stoga čudo da se Cohn pojavljuje kao lik u programatskom dramskom tekstu gej kulture 90-ih. Kao bitan lik pojavljuje se u drami “Angels in America” (Anđeli u Americi, 1991.) Tonyja Kushnera. U televizijskoj miniseriji koju je po tom dramskom tekstu 2003. snimio Mike Nichols, Cohna će briljantno glumiti Al Pacino.
Roy Cohn bio je ušao u 26. godinu kad su 1953. supružnici Rosenberg smaknuti u Sing Singu. Rosenbergovi su za sobom ostavili dvojicu maloljetnih dječaka. Njih su usvojili ujaci i dali im svoje prezime – Meerpool. Braća Rosenberg/Meerpool bit će aktivni u kontrakulturnom pokretu 70-ih i glasni lobisti za rehabilitaciju roditelja, za koje su tada držali da nisu bili špijuni. A jedna od unuka – Ivy Meerpool – postat će cijenjena filmska dokumentaristica. U jednom trenutku, Ivy Meerpool se prihvatila filma o čovjeku koji je obilježio usud njezine obitelji. Odlučila je napraviti film o Royu Cohnu, čovjeku koji je njezina djeda i baku poslao na električnu stolicu.
Taj film svjetsku će premijeru imati iduće subote. Riječ je o dokumentarcu “Bully. Coward. Victim” (Nasilnik. Kukavica. Žrtva) nastalom u produkciji HBO-a. U filmu, Meerpool pokušava ući dublje u život čovjeka koji je za liberalnu Ameriku desetljećima bio belzebub, kojeg je gej zajednica smatrala licemjernim izdajnikom, ali i čovjeka koji je cijeli život bio dio političkog i novčarskog establišmenta. Redateljica Meerpool izjavila je da je definitivnu odluku da napravi film o Cohnu donijela onog jutra kad je Trump izabran za predsjednika SAD. Jer, Cohnov lik i život s tom su pobjedom najednom dobili novu perspektivu.
Pravosudna zvijezda
Roy Cohn rođen je 1927. u njujorškom Bronxu, u sekularnoj židovskoj obitelji. Otac mu je bio sudac i aktivni pripadnik Demokratske stranke. Sa samo 21 godinom života, mladi će pravnik osnovati Američku židovsku antikomunističku ligu, a s 23 će se uključiti u proces koji će ga učiniti slavnim. Tijekom istrage slomio je brata/šogora Rosenbergovih, naveo ga da “poboljša” svoje svjedočenje i jače okrivi sestru. Unakrsno ispitivanje svjedoka pretvorit će ga u pravosudnu zvijezdu.
Tijekom 50-ih, Cohn je pobočnik i glavni suradnik senatoru McCarthyju tijekom njegove kampanje protiv komunista u javnom životu (i Hollywoodu). McCarthy i Cohn će tako, među ostalim, krenuti u turneju po svijetu ne bi li očistili knjižnice američkih kulturnih centara od “komunističkih knjiga”. Jedan od sugovornika u filmu – knjižničar američkog kulturnog centra u Berlinu – svjedoči kako su dva mlada fanatika stigli u njegovu knjižnicu i tražili da iz fundusa makne “Malteškog sokola” Dashiella Hammeta, jer je Hammet 30-ih bio simpatizer komunizma.
Ako postoji epizoda koja ponajbolje svjedoči o Cohnovoj dvoličnosti, onda je to vjerojatno njegova uloga u tzv. lavander scareu (ružičastoj opasnosti). Premda i sam aktivni gej, Cohn je otpočeo kampanju protiv homoseksualaca u javnim službama i državnom aparatu, s tvrdnjom da bi gejevi zbog svoje seksualne orijentacije mogli biti ranjiviji na sovjetsko ucjenjivanje. Kampanja je urodila uspjehom: 1953. Dwight Eisehower je potpisao zakon kojim se brani upošljavanje homoseksualaca u saveznim službama. Sarkazam je da bi sam Cohn morao dobiti otkaz po zakonu koji je sam izlobirao.
Poetska je pravda, međutim, stigla na naplatu: homoseksualnost je i samog Cohna koštala pozicije u McCarthyjevu uredu. Godine 1954., Cohn je intervenirao u ministarstvu obrane da bi svom ljubavniku olakšao vojni rok. Vojska je obznanila te pritiske, izbio je skandal, a McCarthy se otarasio Cohna da smanji blamažu. Cohn se vraća u New York i otpočinje s 30-godišnjom odvjetničkom praksom.
U tom periodu, Cohn će kao odvjetnik raditi za Murdocha i Onassisa, za njujoršku katoličku nadbiskupiju i New York Yankeese, te za tri talijanske mafijaške obitelji – Salerno, Galante i Gotti. Bit će praktički skriveni suvlasnik kluba Studio 54. Kolega odvjetnik Alan Dershowitz u filmu će reći kako je “Cohn u osnovi bio fikser”. Izručivao je mito, posredovao u iznudama, obilazio utamničene, puštao medijske spinove, izvodio pravne smicalice, a više od 60 posto parnica rješavao je izvansudski.
Koketiranje s rasizmom
Iz današnje perspektive, osobito je zanimljiva njegova uloga u političkom i društvenom usponu Donalda Trumpa. Kad ga je put spojio s Cohnom, Trump je imao 28 godina i bio mladi nasljednik nekretninskog imperija svog oca. Trumpovi su bili bogati, no nisu bili “old money”, nisu imali pristup njujorškoj eliti, a s nekretninskim projektima nisu mogli zakoračiti tamo gdje se dijelio najslasniji kolač: na Manhattan. Godine 1973. dogodio se skandal koji je pogotovo zanimljiv danas, kad se Trumpa sumnjiči za koketiranje s rasizmom. Trumpovi su, naime, bili optuženi da u svojim stambenim zgradama ne žele prodavati stanove crncima i Hispancima.
Gradski su istražitelji slali svoje agente kao lažne kupce, i rezultat bi uvijek bio isti: ako bi na razgovor došli “kupci” s istim referencama, za bijele je stanova bilo, za crne ne. Nakon što je grad tužio Trumpove, mladi Trump je angažirao Cohna, a ovaj je u pravom stilu uličarskog pitbula protutužio grad za 100 milijuna dolara štete. U filmu Ivy Meerpool svjedoči tada mlada tužiteljica koja je vodila proces. Veli da joj je Trump u pauzi suđenje jednom pristupio i mirno joj rekao: “Ali, zaboga, priznajte: ni vi ih ne biste htjeli imati za susjede?” I taj je proces Cohn riješio izvansudski: Trumpovi su oslobođeni kazne, ali su ubuduće morali javno izlistavati dostupne stanove. Cohn postaje prijatelj i pokrovitelj mladog tajkuna. “Cohn je Trumpa preveo preko rijeke”, kaže u filmu jedan svjedok, “uveo ga na Manhattan.” Godine 1980. Cohn će u TV emisiji glasno nahvaliti mladića koji je “jako sposoban” i “mogao bi jedan dan biti predsjednik”.
Sve to vrijeme, Cohn se kreće u politički konzervativnim krugovima i javno zagovara obiteljske vrijednosti. Na jednoj fotografiji snimljen je pri audiciji kod predsjednika Reagana, a na tu audiciju Cohn u je doveo mladu mušku sponzorušu. Cohnov osobni život, naime, nije mogao biti oprečniji od onog javnog. Radi raskalašene žurke s drogom i alkoholom. Mijenja mlade, obično plavokose ljubavnike. Redovno ljetuje u gej destinaciji Provincetown, gdje njegova pojava izaziva sablazan kod liberala i boraca za manjinska prava. Tako Meerpool intervjuira slavnog redatelja Johna Watersa koji svjedoči kako je bio osupnut kad je u Provincetownu vidio pri razuzdanom bludničenju jednog od stjegonoša konzervativne Amerike.
Tu nije kraj bizarnostima Cohnova životnog stila. Premda je bio neopisivo bogat, Cohn je imao neugodan običaj da – ne plaća račune. O tome u filmu govori novinar Peter Manso, koji je prije smrti s Cohnom napravio višesatni biografski intervju. On u filmu pokazuje debeli snop neplaćenih računa koji su ostali za Cohnom. Računi su za noćenja u skupim hotelima, skupe večere, antikvitete, a na mnogima je rukom napisana Cohnova bilješka tajnici: “Ne treba platiti”. Cohn je također opsesivno izbjegavao plaćati porez. Američka porezna uprava stalno mu je bila za vratom. Kasniji Trumpov suradnik i bliski Cohnov poznanik Roger Stone o tome je rekao: “Cohn je težio tome da umre bankrotiran, i da poreznoj u tom času duguje milijune. U tom je uspio”. Neslavna Cohnova odvjetnička praksa dotakla je dno kad je 1985. izgubio pravo na odvjetnički rad, jer je umirućem milijunašu podmetnuo oporuku sebi na korist. Ta pravda stigla je deset godina prekasno, kad Cohnu više nije mogla nanijeti štetu. Jer, u tom je trenutku već bio na samrti od AIDS-a.
Cohn je HIV pokupio na njujorškoj gej sceni gdje je bio i promiskuitetan i jako aktivan. Bolest je, međutim, negirao. Tvrdio je do kraja da ima rak jetre, a kad ga je Larry King u svom šou izravno pitao ima li AIDS, hladno je lagao da nema. Do kraja je javno pričao i svoju – svima znanu – homoseksualnost. Umro je u kolovozu 1986. u 59. godini, a u službenu verziju o raku nije vjerovao nitko. Nedugo potom, aktivisti za borbu protiv AIDS-a u Washingtonu su prekrili ulici velikom prostirkom na koju su uvezli imena preminulih od bolesti. Na prostirač je netko ušio i Cohnovo ime. Uz ime je na prostirci bio ušiven i komentar koji Meerpoolinom filmu daje naslov: “Cohn: Bully. Coward. Victim.” (Cohn: Nasilnik. Kukavica. Žrtva.).
Osveta nakon sedamdeset godina
Licemjerno prikrivanje pretvorilo je Cohna u oličenje zlopogleđe u krugovima homoseksualnih aktivista. Taj status još je ojačala njegova uloga u “lavander scareu”, te činjenica da je kao gej bio odvjetnik tada strašno homofobne njujorške nadbiskupije. Jedan od njujorških gej aktivista u filmu će reći: “Ako postoji deveti krug pakla, onda je taj deveti krug za dvoličnjake poput Cohna”. Oko Cohna se stvara gotovo pa kult negativne fascinacije. Uostalom, Tony Kushner će upravo zato Cohna učiniti likom čak dva svoja kazališna teksta. U “Anđelima u Americi”, dat će Cohnu slavnu liniju dijaloga, rečenicu koja ilustrira njegovu posvađanost s novim svijetom kojim vladaju liberali. “Da nisam Ethel Rosenberg poslao na električnu stolicu”, kaže Kushnerov Cohn, “danas bi imala kolumnu u Cosmopolitanu.”
E, pa džaba je krečio. Ethel Rosenberg neće doživjeti kolumnu u Cosmopolitanu. Ali, zato je njezina unuka doživjela da napravi dokumentarac za HBO. I – u neku ruku – izravna račune s čovjekom koji joj je spržio baku.
