Bugojno je, nakon Beograda i Brijuna, bilo mjesto gdje je Josip Broz proveo najviše vremena, loveći i primajući delegacije.
“Bugojno danas” – stoji grafit na ruševinama nekadašnje raskošne vile dugogodišnjeg predsjednika bivše Jugoslavije Josipa Broza Tita, u kojoj se odmarao nakon lovačkih podviga u tada divljači bogatim šumama tog kraja te primao brojne zvaničnike, umjetnike i sportiste.
Od balkona na kojem ga je, kako se prisjećaju stariji Bugojanci, tokom boravka tu sedamdesetih godina, uvijek ujutro čekalo novo izdanje Oslobođenja i kafa, a odakle se pružao pogled na ovaj grad u srednjoj Bosni, sada je ostala samo betonska konstrukcija.
Vila Gorica zapaljena je u ratu, Titove stvari i mnoge vrijednosti uništene ili prodane na pijacama i internetu, a željezo i drugi materijali odneseni. U ruševinama vile, nekada pune života, gostiju i učenika, sada se mogu vidjeti samo smeće i psi lutalice.
“Prava slika Bugojna danas, kao što govori grafit na zidu”, kaže Viktor Dundović, profesor bosanskog jezika u bugojanskoj gimnaziji i predsjednik Društva “Tito” u ovom gradu, dok obilazimo to šumovito područje, koje je, dodaje, nekada bila golet s koje su njemačke snage u Drugom svjetskom ratu napadale grad.
Vila Gorica izgrađena 1974, nekada i sadIpak, vila Gorica nije bila prvo veliko zdanje u kojem je u tom kraju boravio Tito. Za njega je prvobitno 1972. godine izgrađena velika vila na Koprivnici, gdje je išao u lov, a zbog velike nadmorske visine, koja mu nije odgovarala zbog zdravstvenih tegoba, za dvije godine izgrađena je i ova.
“On je volio ovdje doći jer je sam tvrdio da nigdje tako dobro ne jede i ne spava kao u Bugojnu. Za tih desetak godina u Bugojnu je proveo nekih 160 dana, dolazio je 17 puta i, poslije Beograda i Brijuna, to je treće mjesto gdje je proveo najviše vremena. Tu je dolazilo i mnogo državnika, jedan od njih bio je i libijski vođa Muammar Gaddafi te finski predsjednik Urho Kaleva Kekkonen”, ističe Dundović, koji je nekada bio vodič u muzeju “Tito u našem kraju”, napravljenom u vili nakon njegove smrti.
Dok obilazimo ruševine, prisjeća se gdje je šta stajalo, a pokazuje i pločice gdje je nekada bio bazen, za koji se, dodaje, donosilo ljekovito blato iz Igala, samo za Tita.
“Ovo je bila garaža gdje je bila izložena Lada Niva, terenac napravljen specijalno za Tita, poklon tadašnjeg sovjetskog lidera Leonida Brežnjeva. Pa onda jedan salon za prijem gostiju, s foteljama od kože, a na zidu su bile kože medvjeda koje je Tito ulovio, zatim lovačka sala, gdje su bile izložene njegove uniforme, oružje, dvogled, čizme… Spavaća soba za njega i Jovanku… Ima i dio vile koji je naknadno izgrađen i njega je sa starim dijelom spajao ovaj hodnik, gdje je bila slika Gabrijela Jurkića.”
‘Bujrum, Gaddafi’
Tito je prvi put došao u Bugojno neplanirano, stigavši iz Jajca, gdje je bio na obilježavanju godišnjice AVNOJ-a 1968. godine, kaže Obrad Kisić, novinar.
“Smjestili su ga u hotel gdje je sada Općina, međutim, kako to nije bilo baš opremljeno, iz hotela ‘Evropa’ u Sarajevu donijeli su neke stvari. Došlo je i osoblje.”
Fotografija Tita dok čita Oslobođenje i pije kafu u vili pored BugojnaDok nas vodi prema drugoj urušenoj vili Koprivnica, objašnjava da je to područje minirano i da ne bismo trebali tamo prilaziti nego pogledati taj objekat s ceste. Međutim, zbog guste magle, to je nemoguće. Kisić nastavlja pričati o anegdotama iz vremena kad je Tito tu dolazio.
“Obično je bio tu u novembru u lovu, a policija i vojska osiguravali su područje i smrzavali se po šumama. Priča se da su oni zbog zime pjevali ‘Druže Tito, mi te volimo, hajde kući, kad te molimo’”, govori kroz smijeh, dodajući da se uvijek znalo kad bi on dolazio u Bugojno zato što su se praznile škole i drugi objekti.
Prisjeća se i priča o posjetama drugih zvaničnika, koje, dodaju, nikada nisu bile zvanične.
“Gaddafi je šetao ulicama Bugojna s tadašnjim političarima i htio je sjesti u gradsku kafanu. Tu je ušao bez ikakvog protokola. Šefa sale nakon toga su pitali šta je pričao s Gaddafijem, a on je odgovorio da mu je rekao samo ‘bujrum'”, smije se Kisić dok pokazuje na okolne šume.
“Ove šume bile su jako bogate, u jednom momentu doveli su i divokoze, a nije isključeno da su dovodili i male mrke medvjede iz drugih krajeva da bi obogatili lovište. Tito je u Parizu osvojio trofej za medvjeda kapitalca kojeg je ulovio.”
‘Dok je Bugojanaca, bit će i medvjeda’
Kako se prisjećaju stariji građani, postojala je priča da se tadašnji rumunski predsjednik Nicolae Ceausescu takmičio s Titom ko će uloviti većeg medvjeda. Međutim, dodaju, rumunski diktator uvijek je navlačio kožu medvjeda da bi izgledala veća, zbog čega je bila jako tanka.
“Tito je bio strastveni lovac, a Koprivnica jedno od najboljih lovišta u Evropi. Još su za vrijeme Austro-Ugarske dolazili ljudi u lov, Tito je to samo poslije Drugog svjetskog rata vinuo u svjetske razmjere. Priče da su njemu dovodili medvjede i vezali ih da ih upuca su gluposti, jer je on bio borac u ratovima i znao je baratati oružjem”, kaže nam Dundović dok sjedimo u prostorijama Društva “Tito”.
“Ima anegdota da je jedan partizan rekao: ‘Druže Tito, ne boj se… dok je Bugojanaca, bit će i medvjeda.’ To se i dan-danas prepričava”, dodaje u šali Amir Kišija, predsjednik Udruženja antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata Bugojno.
Međutim, kako ističu naši sagovornici, razvoj ovog grada poslije Drugog svjetskog rata desio se upravo zahvaljujući Titu. Bugojno je, dodaju, bilo među deset gradova bivše Jugoslavije po visini bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika. Taj razvoj, kažu, počinje kada je Tito 1950. godine odlučio da se vojna fabrika “Slavko Rodić” napravi upravo u tom gradu.
“Tu su se proizvodile pješadijske mine. Kada je bio rat između Iraka i Irana, kupovali su i jedni i drugi. Jedna delegacija čekala se na aerodromu u Beogradu, druga u Dubrovniku, pa delegacija Iraka uđe na jednu kapiju, a Irana na drugu. Ta vojna fabrika je za dvadesetak godina narasla na broj radnika od 7.000”, ističu ovaj podatak.
Strani investitori zainteresirani za vile
U cijelom Bugojnu danas je, prema zvaničnim statistikama, zaposleno približno 5.800 ljudi.
“To je bilo bogatstvo koje smo imali prije 90-ih godina. Tu su dolazili državnici, to je bila sredina koja je dala veliku zaradu općini Bugojno, a bila poznata u čitavom svijetu”, kaže nam načelnik Bugojna Hasan Ajkunić.
Danas je, međutim, teško uraditi nešto da se vile obnove, a samim tim i pokrene razvoj turizma. Problem su neriješeni imovinski odnosi ovih objekata. Vile su prije rata bile u vlasništvu savezne vlade na nivou Jugoslavije i vlade na nivou Bosne i Hercegovine.
“Međutim, 25 godina nakon rata nemamo mogućnost tu imovinu prebaciti na naš lokalni nivo. Ona se i dalje vodi prema Srednjobosanskom kantonu i [entitetu] Federaciji Bosne i Hercegovine, njegov gazda i dalje je Federacija. Mi pokušavamo to vratiti na općinu i šumsko-privredno preduzeće, koje je od kantonalnog značaja, pošto nije donesen zakon o šumama na federalnom nivou”, kaže Ajkunić.
Interes stranih investitora postoji, a predloženo je i da se tu napravi muzej s namjenskim hotelskim smještajem.
“Vila Gorica je danas ruglo, uništeno, a može se pitanjem koncesije ili prodaje dati na gazdovanje onome ko hoće investirati. Imali smo, naprimjer, delegacije iz Austrije, koje su bile prije 90-ih godina ovdje. Bili su i predstavnici Katara i Švicarske, koji su htjeli da se tu napravi lovni turizam visokih standarda, nešto najsavremenije, ali nismo mogli naći načina za to.”
Dok se ne riješi pitanje vlasništva, ruševine vila i dalje će stajati na mjestima koje su nekada bile pune života, na kojima su se okupljali državnici i istaknute ličnosti, a danas psi lutalice.
“To je odraz naše realnosti danas i onoga kako se nekada živjelo”, ističu Bugojanci.
