Penpraze je pokušala izvršiti samoubistvo 1. maja 2012. godine i uspjela je u tome. Njen mozak je prestao funkcionisati, odnosno bila je klinički mrtva, a na životu su je održavali aparati. Njeni roditelji, Warren i Kellie, bili su prisiljeni da donesu najtežu odluku u životu i isključe aparate.
Nakon što je sahranjena otkrili su dnevnik na njenom laptopu te pronašli ovaj video u kojem govori o “noćnoj mori” koju proživljava svaki dan dok druge uvjerava da je sretna.
“Pretpostavljam da vam izgledam kao normalna sretna tinejdžerka. Voljela bih da jesam, ali sam daleko od toga. Super sam u prikrivanju problema i nosim svoj lažni osmijeh 24/7. Niko ne zna koliko patim iznutra”, govori u video putem napisanih poruka.
Depresija je dobila 2003. godine, a počela je sama sebi nanositi bol 2008. godine kada se prvi put pokušala ubiti.
“Imala sam 10 godina i niko nije primijetio. Prestala sam jesti i dijagnosticirana mi je anoreksija, a imala sam samo 39 kilograma. Niko nije ni tada primijetio. Tada sam počela viđati i razgovarati sa duhom koji je postao moja imaginarna prijateljica Bree. U 2009. godini napustila sam školu, plakala po cijeli dan i molila Boga da umrem. Te godine se ne sjećam, ne znam zašto. Htjela sam se vratiti u školu 2010. godine, ali nisam mogla zbog depresije. Pokušala sam izvršiti samoubistvo toliko puta da ne mogu izbrojati”, kazala je plačući.
Bila je na terapiji i liječila se u bolnici nekoliko puta. Ali počela je patiti od paranoje i halucinacija.
“Plašila sam se sve vrijeme i brinula. Nisam mogla zaustaviti glasove u svojoj glavi. Zli ljudi su me pokušavali ubiti i samo se pogoršavalo. Ne znam šta da uradim. Kakav je to život ako stalno živite u strahu od stvari koje nisu stvarne, čujete glasove u glavi koje ne možete ušutkati. Sve te stvari vidim i ikada zatvorim oči i ne mogu spavati. Osjećam zlo koje me dodiruje, drži, povređuje i pokušava ubiti. Ali niko ne vidi nevidljivog ubicu, to je kao noćna mora iz koje se ne mogu probuditi”, napisala je.
Potom je kazala kako je dugo razmišljala šta je dovelo do ove situacije i shvatila je konačno – zlostavljanje u školi.
“Svi ti komentari nakupljali su se u meni godinama. ‘Ružna’, ‘glupa’, ‘zauzimaš prostor’, ‘beskorisna’, ‘patetična’, ‘bolje da si umrla’ i druge riječi govorili su mi tokom godina i boljele. Počela sam vjerovati u to i više nisam zanla primiti komplimente niti vjerovati da sam lijepa”, napisala je.
Apelovala je na ljude da razgovaraju sa svojim prijateljima o mentalnim bolestima kako bi im spasili živote. Također, zamolila ih je da ne zlostavljaju svoje vršnjake i da razmisle prije nego kažu neki komentar jer to može uništiti nečiji život.
“To je sve što tražim. Mene niko nije spasio”.
Od smrti Olivije njena porodica radi na borbi protiv bullyinga i podizanju svijesti o tome i posljedicama. Kampanju vode pod sloganom “Nećemo više izgubiti anđele zbog bullyinga”.
