Jasmin Mujanović je politolog specijalizovan za Jugoističnu Europu i autor knjige “Glad i bijes: Kriza demokratije na Balkanu”.
“Američka politika na Balkanu pomjera se, a posljedice su prijeteće”, piše na početku autorskog teksta za The Washington Post, Jasmin Mujanović.
“Američki ambasador u Prištini nedavno je dao izjavu u kojoj sugerira kako je Washington sada, u najmanju ruku, otvoren za razmatranje podjele Kosova ukoliko bi to značilo rješavanje spora sa Srbijom oko statusa zemlje.
A u blizini – u Bosni i Hercegovini, lobisti Republikanske stranke i bivše visoko rangirane ličnosti u Trumpovoj kampanji i administraciji, počeli su raditi u ime vlade Milorada Dodika, secesioniste, poricatelja genocida i šefa entiteta RS-a kojem je pokrovitelj Kremlj, te koji ima podršku i u Srbiji. Dodik je već sankcionisan zbog aktivnog opstruiranja i kršenja Dejtonskog sporazuma.
Teško je procijeniti implikacije američke politike u ovoj regiji.
Prije svega, SAD su osigurale mir u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina. Prvi korak u tome je bila intervencija protiv Slobodana Miloševića u ratu u Bosni, te naknadno pisanje Dejtonskog sporazuma 1995. godine (Aneks četiri koji i dalje funkcioniše kao Ustav BiH). Drugi korak bio je 1999. godine, kada je NATO savez prekinuo brutalno kampanju etničkog čišćenja Miloševićevih snaga protiv Albanaca na Kosovu.
SAD su od 11. septembra odustale od liderske pozicije u regionalnim pitanjima u Europskoj uniji. Ali, Washington je pokazao volju da se vrati ovom putu kada se briselska vanjska politika pokazala nedovoljnom, što je bio čest slučaj.
Tako je samo Amerika, na primjer, pogodila Dodika sankcijama 2017. godine za održavanje protuustavnog referenduma o RS-u, uprkos neprekidnim upozorenjima kako bi ovakav potez mogao utjecati na cijelu međunarodnu zajednicu.
Ukratko, SAD su ostale jedini efektivni arbitar u regionu koji je definisan kompleksnom i često nestabilnom politikom.
Benigno zanemarivanje, inače karakteristika pristupa George W. Busha i Obamine administracije, poklopilo su se sa regionalnom nestabilnošću. Ali čak ni tada, nikada nije postojala sumnja u američku poziciju u regiji.
Washington je podržavao Europsku uniju i NATO dogovor i insistirao na potrebi za dijalogom i diplomatijom, prije nego nacionalno balansiranje koje je na ivici rata.
Krucijalno je također da su SAD ostale stabilne na teritorijalnom integritetu u svim državama u ovom regionu. Implikacije su zabrinjavajuće.
Ukoliko se vladi u Beogradu dozvoli da se vrati u post-jugoslovensku nagodbu na Kosovu, da li će još jednom biti dozvoljen i pokušaj aneksije istočne Bosne, kao 1990. godine i kao što ekstremista Dodik insistira?
I ako se Srbiji dozvoli da spoji “Veliku Srbiju 2.0” od dijelova Bosne i Kosova, da li će se isto pravo dodijeliti i nacionalistima u, recimo, Albaniji, koji također tvrde da su u velikom broju na Kosovu, u Makedoniji i Srbiji?
Ili, učinimo ovu izjavu još potpunijom: šta je Trumpova administracija spremna učiniti povodom neizbježnog krvoprolića koje će eruptirati kada velike manjine u svakoj od ovih teritorija odluče da neće biti uklonjene od onih teritorija koje smatraju svojim zemljama predaka? I kako će odgovoriti europskim optužbama da se radi o izazivanju rata?
Trump je više puta pokazao kako se suprostavlja osnovama liberalnog nacionalnog poretka iza 1945. godine i u vodećoj američkoj ulozi da uspostavi ovakav sistem. Izabran je od strane virtualne nacionalne platforme i duboko simpatiše “ruski pogled” na svjetske afere. To je kombinacija karakteristika koja Balkan čini jednako privlačnim za one koji, poput predsjednika, nadaju se usaglašavanju sa antiliberalnim reakcijama.
Ipak, trijezni političari u Washingtonu ne smiju dopustiti nepopustljivim ekstremistima na Balkanu da vjeruju da je ponovo došao njihov čas. Oni će protumačiti bilo kakvu dvosmislenost kao najgoru vrstu avanturizma.
Zato Bijela kuća, State Department i Kongres moraju hitno ustanoviti granice teritorijalnog integriteta Kosova i Bosne, ali i na širem državnom sistemu post-Jugoslavije.
Lideri GOP-a ipak moraju umiriti svoje plaćenike. Ukoliko je američka politika zaista na prodaju, kako se sada i čini, onda će republikanski zvaničnici uskoro morati majkama i očevima objasniti zašto se od njihove djece traže da prerađuju ponovo regiju za koju su Amerikanci zadnji put čuli prije skoro dvije decenije.
