Menduh Thaci, predsjednik Demokratske partije Albanaca, završio je Stomatološki fakultet u Prištini, ali nikada nije radio u struci. Kaže kako je ušao mlad u politiku, s emocijama i bez iskustva, s uvjerenjem da će “brzo srediti stvar”, za šest mjeseci, a onda se posvetiti svom zanimanju. Tih nekoliko mjeseci se pretvorilo u 23 godine političke aktivnosti, a “stvari nisu sređene”.
- Gospodine Thaci, situacija u Makedoniji nije dobra, svaki dan zemlja ulazi u sve veću krizu.
– Ja imam odgovor zašto je to tako, i on je više liječnički, nego politički. Svaki organizam ima svoj imunitet, a ako pada generalni imunitet, onda dolazi do 100 komplikacija i bolesti. Makedonija nema svoj generalni imunitet, a on se zove integracijski proces prema NATO-u i Evropskoj uniji. Očigledno je da taj imunitet ne funkcionira, pa mi iz godine u godinu ulazimo iz problema u problem. Sve dok tako radimo, to je uzaludan posao – po danu gradite tvrđavu, a onda je rušite po noći.
- Neko je za ovakvu situaciju i odgovoran, i kriv. Ko snosi najveću odgovornost?
– Integracijski proces u Makedoniji je blokiran, a etnički problem nije riješen. U bivšoj Jugoslaviji etnički problem je riješen kako-tako, samo je Makedonija ostala kao eksperiment.
Ne mogu baš direktno odgovoriti na pitanja ko je odgovoran i kriv, ali je činjenica da imamo kompletno narušen instutucionalni sistem, da je derogiran, kriminaliziran… Uništena su lična i građanska prava, i to „naveliko“. Primjerice, ja imam 10.000 stranica koje je sačinila Služba sigurnosti, a kojom je tada rukovodila današnja opozicija. Aktuelni lider opozicije je mlad, ne mogu reći za njega da nije reformiran…
- Na koga mislite, možda na predsjednika Socijaldemokratskog sojuza (saveza) Makedonije Zorana Zaeva?
– Da, na njega mislim… Ali, svi oko njega su potpisnici tog dosjea, da se ja pratim, moja obitelj, moja djeca, koja tada nisu bila ni punoljetna…
Makedonska opozicija borila se 23 godine s mojom strankom, jer je ona etnička albanska stranka, i uvjeren sam da i taj etnički problem treba biti riješen u okviru integracijskog procesa.
Ja imam razumijevanje za Makedonce, to je mlađi identitet, javno sam rekao nekoliko puta kako razumijem tu bitku za identitet, ali moramo biti svjesni da bitka nema nikavog smisla bez integracijskog procesa, koji nema alternativu. Neka “glupa” alternativa kao što je približavanje Rusiji ili nekom drugom strateškom partneru ne postoji, jer nije Makedonija Bjelorusija. Oko Makedonije su sve države ili u NATO-u, ili u Evropskoj uniji. U Makedoniji je 99 posto jednog naroda koji je orijentiran prema NATO-u i EU – naravno, govorim o Albancima.
Da li sam razočaran trenutnom situacijom? Naravno da jesam, jer sam časno radio i vjerovao da možemo izaći iz krize. A sada svi vidimo da smo se vratili unazad, ovakva situacija gora je nego prošle godine, sada se ništa ne zna.
- Do kada ‘stalno’ može biti gore? I opozicija, u kojoj je i Vaša stranka, ima utjecaja na ovo što se dešava. Smatrate li da i Vi i Vaša partija snosite dio odgovornosti?
– Imate pravo, i mi snosimo objektivnu odgovornost, ali postoje razlike u stepenu odgovornosti.
Mi smo potpisnici Dogovora iz Pržina, ali mi nismo tada bili dio vlasti. Ne želim se sada praviti važan, ali pogledajte moje izjave od prije godinu dana, kada je potpisan taj dogovor – ja sam i tada govorio da od toga neće biti ništa, da se radi o totalno neozbiljnoj situaciji, neozbiljnoj stvari. Neću reći da sam ja pametniji, ali sam sigurno iskusniji od ostalih. Jako dobro pamtim kada je potpisan Dejtonski sporazum, pamtim pregovore u Rambouilletu, Ohridski sporazum iz 2001. godine, kada sam bio jedan od glavnih pregovarača…
- Kad smo već kod Ohridskog sporazuma, važi li on i dalje, provodi li se?
– Ne, on je, bar što se mene tiče, gotov, jer ništa nije urađeno i provedeno iz tog dogovora. Njega su poništile makedonske stranke – i one na vlasti, i one u opoziciji. Te dvije stranke (VMRO-DPMNE i SDSM) imaju takvu političku kulturu, one uvijek nešto potpisuju i obavezuju se, a onda to što potpišu jednostavno unište.
- Ali, evidentno je da jedna od tekovina Ohridskog sporazuma i dalje važi i vrijedi – zaustavljeni su sukobi iz 2001. godine…
– Dozvolite mi da budem malo ironičan: donesete sporazum koji će obustaviti sukob, a onda na vlast dovedete ljude s puškama. Govorim o gospodinu [Aliju] Ahmetiju [lider Demokratske unije Albanaca]. I danas tvrdim da taj sukob nije izbio zbog etničkih razloga, nego da je to bila kontrarevolucija. Mi smo tada bili na vlasti, naš rejting je bio podrška 70 posto Albanaca, a onda je došao čovjek „niotkuda“, opalio tri-četiri metka, pa je napravljen [Ohridski] sporazum. I on je zatim 14 godina na vlasti, a mi smo 13 godina u opoziciji. Tada je napravljena greška, koju mi ispaštamo i danas.
- No, vi, kao albanske stranke, DUI i DPA, bez obzira na sve, morate razgovarati. Ima li pomaka?
– Mi smo međusobno bili na ivici građanskog rata, civilnog rata. Evo već 14 godina, i dan-danas, moja stranka gubi na 40 biračkih mjesta s nevjerovatnom razlikom, na nekim izbornim mjestima DUI dobije 750-800 glasova, a DPA jedan ili dva glasa. To je klasično uništavanje biračkog prava i volje Albanaca. To je išlo u prilog i makedonskim partijama, ali nažalost, i strancima. Pazeći na stabilnost, neke stvari su propuštene i sada se sve vratilo unatrag.
U zadnje vrijeme došlo je do smirenja između dvije partije, za to sam najviše zaslužan ja, kao lider opozicije, ali je vidljivo jedno: mi se slažemo samo u tome da se u potpunosti ne slažemo, kao stranke.
Oni [DUI] glume neku građansku stranku, ali to nisu, oni su neki konglomerat kriminala, nacionalista, bivših marksist-lenjinista… Oni predstavljaju veliki problem za albansko društvo u Makedoniji.
- No, uprkos svemu, razgovor nema alternativu…
– Normalno, prošlu cijelu godinu smo razgovarali, neću ja biti puni radikal u nekim stvarima, moraju postojati neke stvari koje nas spajaju. Naprimjer, mi se nimalo ne razlikujemo u stavu da Makedonija mora napraviti što prije najbolji kompromis s Grčkom, da idemo ka NATO-u i EU, da otvaramo pregovore. Razgovaramo i o drugim važnim stvarima, ali se još nismo uspjeli dogovoriti.
Nisam ja od onih koji misle da se mi Albanci trebamo homogenizirati prema Makedoncima i tako riješiti naše probleme. Iz političkog iskustva znam da bi se u tom slučaju i Makedonci homogenizirali i – dobar dan, nesrećo.
No, ovo sve je dnevna politika, pa se trebamo vratiti na suštinu, a ona je da moramo sve napraviti da deblokiramo integracijski proces. Onda će sigurno sve ići lakše. To znači da u deblokadi moraju participirati sve stranke, bez etničkog predznaka, i Makedonci, i Albanci, velike i male partije…
Mi nemamo drugo rješenje, iako je to, bar sada tako izgleda, jako teško. Pogotovo je to teško za Makedonce, jer kada kažem da svi to moramo prihvatiti, prije svega moramo znati šta traže Grci. No, moram reći da nama nije problem Grčka, naš “problem” su NATO i EU. To je veliki kompromis, ali to se mora “progutati”. Pogledajmo samo šta se oko nas događa. Nije lako Hashimu Thaciju i Aleksandru Vučiću da se u Briselu sastanu, pozdrave, rukuju, potpišu dogovor. Takva kultura treba doći i u Makedoniju. No, neki od političara to ne vole, pogotovo oni koji su van institucija, jer onda mogu raditi šta hoće.
- Izbora planiranih za 5. juni neće biti. Očekujete li neki termin kada bi se to moglo desiti, šta treba učiniti da bi se izbori proveli? Ako se nastavi s ovakvim odnosima i poteškoćama, izgleda da ih neće biti zadugo…
– Potpuno se slažem s Vašom pretpostavkom, nažalost, izbora neće biti u dogledno vrijeme. Da bi imali izbore, moramo ispuniti neke uvjete. Nismo se baš svi trudili u proteklih godinu dana da uspunimo te uvjete, prije svih oni na vlasti, gospodin [Nikola] Gruevski i gospodin Ahmeti to nisu uradili, da imamo fer i demokatske izbore.
- Hoćete reći da njima odgovara status quo?
– Sigurno, 100 posto. Oni će se spremati za lokalne izbore, na proljeće iduće godine, pokušat će “odglumiti” dobar test za opće izbore. Naš problem u Makedoniji je sljedeći: zakoni, Ustav – sve je to demokratski, ali politički akteri nemaju političku volju da provedu te zakone.
- Ako dođe do nekog preokreta, pa izbora uskoro bude, ima li DPA u planu neku predizbornu koaliciju?
– Ovo je paradoksalna stvar: makedonska opozicija i albanska opozicija su ljuti politički rivali. To su dvije najstarije stranke – DPA kod Albanaca i SDSM kod Makedonaca. Mi smo se potrudili uoči lokalnih izbora 2013. godine napraviti tehničku koaliciju, ali nismo uspjeli. Sada mogu reći slobodno da su oni krivi za to.
No, evo argumenta: makedonska opozicija tada nije izdržala pritisak i popustila je pred VMRO-DPMNE i homogenizirali su se u dva grada, Strugi i Kičevu, gdje su mislili da može pobijediti Makedonac. I – izgubili su, naravno. U Strugi je pobijedio naš kandidat, a u Kičevu kandidat gospodina Ahmetija. I to kako: kanditat DUI je dobio 18.000 glasova, a mi 270 glasova. I ja se žalim strancima, pitam kako je to moguće, a oni meni ironično kažu – daj činjenice. Kakve činjenice kad tamo vlada teror, nema tu nikakvih činjenica.
Najbolje bi bilo kada bi opozicija koalirala bez obzira na etničku pripadnost, tada bi birači vidjeli da ona nije važna, ali je do toga jako teško doći.
Svi ti ljudi koji su oko makedonske opozicije, svi su oni meni “radili o glavi”, još od 1985. godine. I to znam: ovaj što je objavio te razgovore, on je bivši načelnik Službe sigurnosti, on je potpisao svaki nalog za mene.
- Strahuju li Albanci u Makedoniji da će ih Makedonci asimilirati?
– Možda ličim na romantičara, ali ponavljam da sam pragmatičan i iskusan političar: ovo što se sada radi me podsjeća na bratstvo i jedinstvo, takve integracije. To nije uspjelo i ne može uspjeti. Ja često dajem radikalne primjedbe, ali se ljudi nerijetko “hvataju” za jednu riječ, a ne za činjenice.
Mi se ne opterećujemo s “porukama” kako nas Albance Makedonci žele asimilirati – to se nikada neće desiti, pa toga su u Makedonci svjesni. Pet stotina godina smo bili po Turcima, imamo istu vjeru, ali nas nisu uspjeli asimilirati.
Zato ja tako “dosadno” insistiram na tom integracijom procesu. Ako mi budemo članica NATO-a, nestat će te priče kako će svi Albanci živjeti u jednoj državi: ili će se sami “smiriti”, ili će ih neko drugi “smiriti”. Svi Makedonci koji misle kako Albanci imaju visok natalitet pa će ih brojčano nadjačati, i oni će se “smiriti”, jer će Makedonija biti članica NATO-a.
Prošlo je vrijeme kada su političari samo “glumili” da nešto rade i da su za napredak, i zato polako padaju. Imate primjer [bivšeg predsjednika Srbije Borisa] Tadića, koji je bio dobar “glumac”, ali koji ništa nije uradio. Došao je ovaj “bivši” radikal, nešto je uradio, koji rješava neke stvari. Ja znam šta je sve Vučić doživio u Briselu, šta je sve trpio, i to od Hashima Thacija, koji ga je i vrijeđao, ali je bio svjestan da više nema prostora, mora doći do dogovora.
Tako i makedonski političari: ako vide da više nemaju prostora za izbjegavanje i manipulaciju, onda se moraju riješavati problemi. Ne kažem da ćemo kada uđemo u NATO riješiti sve naše probleme, ali hoćemo one najvažnije i najteže – i Albanci, i Makedonci.
- Niko u Makedoniji nije zadovoljan angažmanom međunarodne zajednice, svako iz svog ugla…
– Nije ni meni jasno zašto tako oni rade, ili ne rade. Oni meni daju samo dio mozaika koji meni pripada, bar kako oni misle da mi pripada, šta trebam znati. Onaj drugi dio za mene je nepoznanica. Mi smo pod velikim pritskom međunarodne zajednice, kao Albanci, kažu nam – dosta, smirite se, nećemo prihvatiti nikakve varijante. Ja već godinu dana imam problema s nekim političkim grupacijama Albanaca, koji mi kažu kako ja ne radim opozicionu stvar kako treba, misleći na neke ekstremne, radikalne varijante. Istovremeno imamo i veliki pritisak sa Kosova, i iz Albanije, da trebamo biti mirni.
- Mnogi ovdje kažu da su stranci, da bi sačuvali mir i sigurnost, u Makedoniji žrtvovali demokratiju.
– Tačno, malo su to gledali “kroz prste”. I sada kada razgovaramo, pa ih ja podsjetim na to, kako se događaju velike krađe na izborima, da oni, stranci, na to ne obraćaju pažnju, da legaliziraju gerilu, a politika se baš ne može tako lako biti protiv gerile, oni na to šute.
Međunarodna zajednica se ne boji za sigurnosnu situaciju u Makedoniji, jer je oko nas obavijena “ludačka košulja” izvana. Makedonija je mogući problem za destabilizaciju, ali ne za regionalnu. Sve zemlje u okruženju su ili članice NATO-a, ili samo što nisu ušle u Alijansu, i ako ovdje bude problema, oni se neće preliti na okolne države.
No, imali smo problem Kumanova prošle godine. Gospodin Ahmeti i ja znamo kako smo uspjeli držati situaciju pod kontrolom, radili smo s ljudima svaki dan, davali izjave, govorili ljudima kako to nije u redu, kako se takve avanture ne smiju dešavati, da su neprihvatljive, opasne…
- Ko je kriv za napad u Kumanovu, ko ih je planirao, finansirao, izveo?
– Ja znam da su to bivši drugari gospodina Ahmetija, neki od njih su bili važne osobe tog regiona iz 2001. godine, oni što su se borili. Tu je bilo svašta: i patriotizma, i kriminala, i neraščišćenih dugova…
- A ima li aktuelne vlasti u tome?
– Ne znam, nemam takve informacije. Čujem takve informacije, da imaju takve službe, ali ja nisam obavještajac, ja govorim politički.
Evo jedno logično pitanje: ako jedan od tih koji je bio prošle godine u Kumanovu bio komandant te zone 2001. godine, ako on danas nema šta jesti i gdje živjeti, a ovaj njegov prijatelj koji je živio po podrumima po Švicarskoj ima sve…
- O kome govorite, ko je taj prijatelj?
– O gospodinu Ahmetiju… Onda primjećujete da je to bio trik da neko dođe na vlast i poslije toga nema što je trebalo biti. Niko se nije pobrinuo za te ljude…
- Može li se ponoviti Kumanovo, ili čak gora situacija?
– U ovakvim nerazjašnjenim situacijama sve je moguće. Ali, odgovorno tvrdim da moja stranka i ja lično nikada nećemo biti u takvom scenariju. Ne zato što sam ja veliki altruista i puno volim Makedoniju, nego iz političkog iskustva kažem da bi to bio fatalan put za Albance…
I za Makedonce…
Ja samo govorim za Albance, jer mi smo etnička stranka. Bio bi to fatalan put. Moramo izdržati na ovom dugom i ozbiljnom iskušenju, izabrati mirniji i precizniji put. Naš put je, ponavljam, NATO i EU.
- Šta mislite o aktuelnim protestima u makedonskim gradovima?
– Nezahvalno je govoriti o drugoj strani, ovdje mislim na makedonsku opoziciju, oni rade svoj posao, želim im puno uspjeha, ali njihova opcija da koketiraju s nekim Albancima, koji, eto, njih podržavaju, e to neće nikad funkcionirati. Opet insistiramo na političkom dogovoru Albanaca i Makedonaca, ne može to funkcionirati bez dogovora.
Bio sam nedavno na Kosovu, sreo se sa starim prijateljima, profesorima, a oni me pitaju – šta se to dešava u Makedoniji, možeš li objasniti kako to da makedonska opozicija ima bolji pristup Albancima, kako kod njih ima Albanaca? A ja im odgovaram ekstremnim primjerom: to je isto da SPS [Socijalistička partija Srbije] dođe na Kosovo, napravi proteste, a Albanci budu s njima.
Bila je aktuelna opozicija u Makedoniji vlast, od 2002. do 2006. godine, i Ohridski sporazum je poništen upravo u to vrijeme. Makedonska opozicija – mada ne volim mnogo pričati o drugoj strani, ali ja govorim za proces – dok nema jasnu alternativu u odnosu na VMRO-DPMNE neće imati nikakvu podršku – ni Albanaca, ni stranaca. Koja je to alternativa? To su dva problema – s Grčkom i s Albancima. Makedonska opozicija i dalje je urbana VMRO-DPMNE.
Nema suštinske razlike između te dvije stranke [VMRO-DPMNE i SDSM], Gruevski se samo bolje zna održati na vlasti. Ja sam radio s Gruevskim, u dva navrata: od 1998. do 2002. godine on je bio ministar trgovine, pa kasnije finansija. Od 2006. godine je premijer, imali smo na početku zajedničku vladu 18 mjeseci, bilo je to teških 18 mjeseci, svaki dan smo imali probleme i rješavali konflikte. I danas tvrdim: Gruevski nije nacionalista, on je izvrstan tehnokrata, koji zloupotrebljava nacionalizam da bi ostao na vlasti.
- Često spominjete Grčku, ona je jedna od prepreka Makedoniji na auroatlantskom putu…
– Svi se moramo što prije dogovoriti i napraviti kompromis s Grčkom oko imena, onda će sve krenuti znatno lakše. U ovoj realpolitičkoj situaciji snovi se ne mogu baš tako lako ostvariti. Možda ja imam želju da živim u zajedničkoj državi svih Albanaca, u “velikoj Albaniji”, ali to se ne može ostvariti, ozbiljni političari moraju odgovorno razmišljati. Nama Albancima ne smeta ime Makedonija, ali mi se nikada nećemo složiti da Makedonija bude etnička država Makedonaca. Problem s imenom ukazuje da ova država ne može funkcionirati po etničkoj premisi. Moramo napraviti neki politički dogovor.
Kada sam rekao da je Ohridski sporazum mrtav, nisam mislio da je potpuno neupotrebljiv, njegov duh može oživjeti, on ne može trenutno funkcionirati, ali može ako se relativizira, kada se naprave neki, uvjetno rečeno, amandmani na taj dogovor. Problem je što je od tada prošlo 15 godina, a ne samo da od tada nismo napredovali, nego smo, nažalost, jako nazadovali.
Mi smo uspjeli izbjeći rat, pa i taj sukob u Kumanovu je završen sa 150 žrtava, a to bi političarima trebao biti jasan signal da bi se sukob mogao obnoviti, da bi možda u tom slučaju imali deset puta više žrtava. Šta vam onda znači da i poslije toga ostanete predsjednik, premijer… Kad ste politički angažirani, bez obzira da li ste na vlasti ili ste u opoziciji, vi ste odgovorni.
- Koliko Albanaca živi u Makedoniji?
– To, nažalost, niko ne zna pouzdano. Makedonci kažu da ih je 83 posto, mi Albanci smatramo da nas je 40 posto, Bošnjaci kažu da ih je 15 posto… Ispada da ovdje živi 150 posto ljudi, ali takve se računice mogu praviti zato što nemamo zvaničnog popisa. Ali, to i nije toliko važno.
Kada smo pravili Ohridski dogovor, imali smo dvije principijelne greške. Prvi je što smo stavili matematički 20 posto Albanaca, a igranje matematike s ljudima nije dobro; druga greška je što se nismo fokusirali na ekonomski paket. Zato sada programski tražimo da budžet države bude proporcionalno i pravično raspoređen. Tražimo da u svim institucijama Albanci imaju pravo veta, sada se potvrđuje da smo imali pravo. Da smo ranije imali to pravo, sigurno da ne bismo došli do ovako teške situacije, do ovakvih odluka Ustavnog suda Makedonije, da sistem ne funkcionira kako bi trebao…
- Ne odgovoriste koliko je Albanaca u Makedoniji…
– Informacije kojima ja raspolažem kažu da je to jedna trećina ukupnog stanovništva, ali to i nije toliko bitno za politički dogovor između dva naroda.
- Kakav je utjecaj albanske dijaspore na dešavanja u Makedoniji, on ranije nije bio zanemariv?
– Sada više nije tako, ovi koji su dijasporu iskoristili za svoje ciljeve uspjeli su je kompromitirati, uzeli su mnogo para za taj rat, ne znaju gdje su pare utrošene…
