Tetka me pozvala na ručak ovu subotu, udaljena je pola sata vožnje od Sarajeva.
Tetak je htio doći po mene zbog snijega, ali nisam htjela da ihopterećavam. Uđem u autobus, sjednem odmah naprijed.
Jedna stara baka,umornog lica, ali veoma lijepih očiju, me upita može li sjesti do mene kako bimogla pratiti da ne promaši staniću jer ide kćerki u posjetu.
Bila sam ljubazna pa je htjela da mi pokloni rukavice. Tad mi reče da je cijeli dan prodavala rukavice na Malti, pokaza mi promrzle ruke. Upitah je da kupimrukavice. Kaže može – 1 KM. Dadoh joj 5 KM i čokoladu koju sam imala u kesi.
Kad ona me poče blagosiljati sve dok nije izašla, ispričala tešku životnu priču. Ima 85godina, kaže da sam joj uljepšala dan i da ju je Bog poslao da sjedne do mene
Izašla je i mahala mi dok se autobus udaljavao. I ja mislim da je bilo suđeno da odbijem tetka i krenem autobusom. Osjećam se i lijepo i tužno, istovremeno…Ljudi, kupujte stvari od ovakvih ljudi, niste svjesni koje je to dobro djelo.
(Ispovesti.com)
