Nemoćan odlučiti se kojem aktuelnom neumu posvetiti ovu kritiku jer besmislice u vremenu u kojem živimo pretječu jedna drugu, kao da se međusobno nadmeću koja će izazvati više ogorčenja, nemoćnog bijesa i opetovane zbunjenosti koja onemogućava čak sricanje riječi, a kamoli sabiranje misli, odlučio sam napisati nekoliko redova o politički sponzoriranom i ludilom motiviranom teroru nad vlastitim sugrađanima, a koje je obilježilo posljednje dane prošle godine: teroru kojim skupina političkih vjernika svojom drskošću, pohlepom i bezobrazlukom terorizira svoje sugrađane, teroru kojim se na nekoj razini izjednačava legalno i nelegalno, zakonito i nezakonito stečena imovina, teroru kojim politika u Bosni i Hercegovini pokazuje ne samo svoje pravo lice nego i svoju suštinu.
Mala bogatstva
Multietničnost, multikonfesionalnost i nacionalna izbalansiranost spiska “stotinu bestidnih” s mjesečnim primanjima koja njihovi sugrađani ne umiju ni izgovoriti, a siguran sam i spiska koji još nije objelodanjen, a za koji se iskreno nadam da postoji negdje u mreži sigurnosnih agencija u ovoj zemlji: spisak onih koji svoje funkcije koriste za iznuđivanje novca za upis u školu, prolaznu ocjenu, radno mjesto… najkonkretniji je pokazatelj da je, uprkos svemu, s međunacionalnim odnosima, makar među onima kojima se ova i ovakva nacionalna priča isplati, ipak, sve uredu.
Iako je teško odoljeti iskušenju i ne poželjeti najplaćenijim među njima da postanu korisnici usluga svojih aktuelnih i bivših poslodavaca, pažnju ćemo skrenuti samo na nekoliko natuknica za razmišljanje.
S jedne strane, lahko je zamisliti bilo kojeg (ili koju) sa spiska „stotinu bestidnih” kako zadovoljno trlja ruke što je otkriven samo dio blagostanja kojega svi – i oni koji vjeruju u Boga i oni koji Ga nakon ovakvog čašćavanja makar u sebi povjeruju – spremno opravdavaju Božijim davanjem. Još je lakše zamisliti one koji se na tom spisku iz ko zna kojih razloga nisu našli, kako s olakšanjem othukuju i još intenzivnije trljaju ruke. S druge opet, zanimljiva napose je činjenica da se političke partije o čijim se očigledno istaknutim članovima radi – jer do ovakvih pozicija, plata i otpremnina ne može doći baš svaki član – nisu, koliko je javnosti poznato, ni osudile, a kamoli poduzele bilo kakve korake protiv onih koji im, valjda, kaljaju obraz. Iako nije riječ o političkim funkcijama, svima je u ovoj zemlji jasno da se u ovoj zemlji ništa – a kamoli tokovi novca – ne rješava bez utjecaja i presudne uloge politike. To, nadalje, navodi na razmišljanje čime su i za kakve usluge svojim političkim sponzorima “bestidni” nagrađeni mogućnošću da za zapanjujuće kratko vrijeme i legalno steknu prava mala bogatstva?
U svom naglo probuđenom vjerskom zelotizmu ovi teroristi rado će se sjetiti istine da je Bog milostiv, da On daje i život i smrt, kao i da samo On propisuje nafaku i određuje opskrbu, a da se oni „samo” povinuju Božijim odredbama. Pritom, zanemaruju činjenicu da ona mora biti i zarađena, i odrađena, i zaslužena.
“Moć kvari ljude”, rekao je lord Acton, britanski historičar iz 19. stoljeća, precizirajući da “apsolutna moć apsolutno kvari”. Ova njegova maksima, toliko puta potvrđena u živoj praksi, provjerena je i na naučnoj razini, u čuvenom opitu iz 1971. godine nazvanom „Stanford Prison Experiment“, u kojemu je jedna skupina studenata dobila ulogu zatvorskih čuvara, a druga zatvorenika; posljedično, veoma brzo, obje skupine poprimile su sve karakteristike svojih opitnih skupina te su se, iako su prethodno bili dobri prijatelji, jedni prema drugima počeli ponašati u skladu sa dodijeljenim ulogama. Slični opiti provedeni u savremeno doba s ciljem utvrđivanja kada i zašto ljudi na funkcijama počinju primjenjivati tzv. „etičke prečice” umnogome su osporila rezultate „Stanfordskog eksperimenta“. Kod nekih ljudi je vlast-moć izvukla najbolje iz njih, čak toliku dobrotu za koju nisu ni znali da su spremni i sposobni pokazati. „Pitali smo se hoće li ljudi, kada im povjerite vlast i date im moć”, kaže voditeljica opita Katherine A. DeCelles, profesorica menadžmenta na univerzitetu u Torontu, „učiniti sve što je u njihovoj moći da učine dobro i postupe na ispravan način?” U studiji objavljenoj u „Journal of Applied Psychology“, DeCelles i njene kolege tvrde da je odgovor: „Da!” Ali i: „Ne!” Kako?
Karakter i vlast
Opitna skupina je imala naizgled jednostavan zadatak da prepričaju svoje svakodnevne aktivnosti, pri čemu bi njihova djela ocjenjivala neovisna skupina, a u skladu s općeprihvaćenim moralnim kriterijima. Treba li (treba!) reći da su najviše ocjene dobili ispitanici čija su djela pokazivala najviše brige i zainteresiranosti kako će njihov postupak utjecati na druge ljude. „Očekivali smo – i to nam se potvrdilo – da će se ljudi”, kaže DeCelles, „moralno identificirati da pokažu da su brižni, suosjećajni, pravedni, darežljivi i tako dalje, onoliko koliko to njima odgovara”. U konačnici, pokazala je ova studija, nije moć ni vlast ta koja kvari ljude; oni s najgorim ocjenama bili su pokvareni i prije nego što su se dočepali vlasti, te su se sa moći u rukama, samo nastavili ponašati u skladu sa svojim prethodno postojećim (ne)moralnim stavovima. To nas dovodi do još jedne maksime koju je izrekao Abraham Lincoln: “Ako želiš provjeriti čovjekov karakter, daj mu vlast”.
Da su političke partije i stranke doista željele i žele dobro ovoj zemlji i njenim narodima, vodili bi računa kakvim ljudima povjeravaju položaje, funkcije, vlast i moć. Ali, opet, i ponovo, i ko zna koji put: od ovog terora, veći je teror svih onih koji šute, ne glasaju i ne protestiraju, kako onih koji misle da su slabi i nevažni, tako i onih koji šutnjom čuvaju stečene povlastice, ali i onih koji šute zbog sindroma „dobro je dok mene ne dira”. Dirnut će. A šta ako bude kasno za reagiranje?
