Sve su to razlozi koje već godinama razni ekonomski stručnjaci iznose pokušavajući objasniti što se krije iza neumoljivo sporog oporavka i stidljivog rasta u najjačim svjetskim ekonomijama.
Ali, u posljednje se vrijeme sve češće iznosi i argument mira kao uzroka ekonomske stagnacije.
Već je dosta godina prošlo otkad je cijeli svijet bio upleten u neki veliki ratni sukob, a kako u New York Timesu piše profesor ekonomije Tyler Cowen, premda vijesti o ratnim sukobima u Iraku ili Južnom Sudanu odaju dojam da je svijet i danas prilično krvavo mjesto, broj žrtava u tim ratovima nije ni približno velik u usporedbi s desecima miliona ljudi ubijenih tokom dvaju svjetskih ratova u prvoj polovici 20. stoljeća.
Čak je i u Vijetnamskom ratu stradalo kudikamo više ljudi nego u bilo kojem drugom kasnijem sukobu u kojem je sudjelovala neka naprednija država.
Koliko god to nevjerovatno zvučalo, moguće je da svjetski mir otklanja potrebu hitnog postizanja visokih stopa ekonomskog rasta tako da je samim time vjerovatnost da će ekonomija rasti visokim stopama smanjena.
To ne znači nužno da ratovanje samo po sebi dovodi do poboljšanja gospodarske situacije, s obzirom da su izravne posljedice rata destrukcija i gubitak života.
Tyler Cowen, koji inače predaje ekonomiju na Univerzitetu George Mason, navodi i da ovu tezu ne treba povezivati s keynesianskim argumentom prema kojemu pripreme za rat nužno dovode do povećavanja javne potrošnje i automatskog povećanja zaposlenosti.
Nasuprot tome, tvrdi se da sama mogućnost izbijanja ratnog sukoba vlade navodi da budu fokusirane i da neke od najosnovnijih odluka koje donose budu ispravne. To se može odnositi na investiranje u nauku ili jednostavno na liberalizaciju ekonomije.
Takav fokus za krajnju posljedicu ima poboljšanje dugoročnih ekonomskih izgleda.
Može se činiti neprimjerenim tražiti nešto pozitivno u ratu, ali pogleda li se samo povijest SAD-a, jasno je da se iznesenu tezu ne može tek tako odbaciti. Fundamentalne inovacije, poput nuklearne energije, računala i suvremenih letjelica, redom su nastale uslijed američkih napora da nadjačaju sile Osovine u Drugom svjetskom ratu ili SSSR u Hladnom ratu.
Internet je izvorno zamišljen kao mreža koja bi Americi trebala poslužiti u odbrambene svrhe u slučaju nuklearnog napada, a početke Silicijske doline valja tražiti u ugovorima s američkom vojskom, a ne u današnjim start-upovima, navodi NYT.
SSSR-ovo lansiranje Sputnika u Americi je izazvalo veliki interes za znanost i tehnologiju, što je u konačnici za posljedicu imalo ekonomski rast.
Da nije bilo ratne prijetnje, nikada primjerice ne bi bio pokrenut Projekt Manhattan. U sklopu tog projekta atomska je bomba proizvedena za šest godina, a počelo se praktički od nule.
Projekt je na svome vrhuncu jeo 0.4 posto američkog BDP-a. Teško je zamisliti usporediv projekt u današnje vrijeme.
Autor članka u NYT-u prisjeća se 70-ih i vremena kada je bio tinejdžer.
– Tada sam slušao priče kako bi trebalo obnoviti njujorški most Tappan Zee. Zamjenski će most evo, pod uvjetom da se dotad riješi problem zaštićenih jesetri, biti otvoren najranije 2017. godine. Aerodrom JFK je i dalje disfunkcionalan, a ni za La Guardiju se ne može reći da je neko veliko čudo. Ovu situaciju nije promijenilo ni 800 milijardi dolara s koliko je država u krizi stimulirala ekonomiju, navodi profesor Cowen.
Situacija nije znatno drugačija ni u najjačim evropskim ekonomijama, koja danas također rastu sporo. Većina tih država nema razloga strahovati da će ih neko vojno osvojiti i tamošnji političari nisu suočeni s ekstremnim kaznama zbog kontinuirane stagnacije.
Dapače, gubitak vlasti za mnoge političke čelnike znači lični probitak jer dobivaju veliki novac za javne nastupe, konzultantske poslove ili pak idu u udobnu i dobro plaćenu mirovinu.
S druge strane, Japan je suočen s teritorijalnim i geopolitičkim pritiscima iz Kine, a tamošnji premijer Shinzo Abe kao odgovor nudi specifičnu ekonomsku politiku čiji je cilj nacionalna revizalizacija.
Historičar Ian Morris sa Stanforda nedavno je oživio hipotezu prema kojoj je rat značajan faktor potreban za ekonomski rast. U svojoj knjizi “Rat! Čemu rat? Sukobi i napredak civilizacije od primata do robota” iznosi primjere Rimskog carstva, Evrope u vrijeme renesanse i Amerike u suvremeno doba.
Za svaki primjer iznosi dokaze za tezu da su ratne pripreme izazvale inovacije na području tehnologije.
Slično piše i britanski konzervativni parlamentarac Kwasi Kwarteng u knjizi “Rat i zlato: 500 godina povijesti imperija, avantura i duga2, s tim da on za primjere navodi tržišta kapitala.
Pojavilo se još nekoliko sličnih radova u Kini i Japanu, no kvaka je da se većinom svi pozivaju na primjere iz povijesti, a računica je danas potpuno drugačija u odnosu na vrijeme svjetskih ratova. S obzirom na uznapredovalu tehnologiju, globalni bi sukob danas bio znatno destruktivniji, zbog čega je i vjerojatnost izbijanja novog svjetskog rata smanjena.
Tyler Cowen navodi i pozitivne stvari koje je donijelo razdoblje bez globalnih konflikata. Osim mira samog po sebi, tu su i, primjerice, čišći okoliš te više vremena koje ljudi mogu posvetiti samima sebi. Također, stepen tolerancije prema manjinama je danas veći.
Dakle, iako je ekonomski rast u nedostatku nekog velikog ratnog sukoba možda manji, svijet bez rata danas nesumnjivo jest bolje mjesto nego što bi se to možda dalo zaključiti iščitavanjem ekonomskih pokazatelja.
Velika je prednost živjeti u svijetu kojim pretežito ipak vlada mir i čiji ukupni BDP raste stopom od 2 posto u odnosu na situaciju u kojoj BDP skače za 4 posto, ali pritom ginu ljudi.
Pitanje je, naravno, je li trenutno mirno razdoblje zapravo tek jedan balon koji samo čeka da se rasprsne.
