Objašnjenje ove naizgled potpuno besmislene razlike seže još u viktorijansko doba (drugi dio 19. vijeka) ili ranije.
U to vrijeme dugmići su bili izuzetno skupi i zato su predstavljali svojevrsni statusni simbol pa su bogate dame njima ukrašavale svoje haljine. Međutim, one su se vrlo rijetko same oblačile, pomagale su im sobarice koje su im onda bile okrenute licem. Zato su dugmići bili smješteni na levoj strani uz pretpostavku da su sobarice dešnjakinje. Muškarci su se pak češće oblačili sami pa su za njih dugmići bili smješteni na desnoj strani.
Međutim, mnogi tu teoriju dovode u pitanje jer su i muški pripadnici plemstva imali pomoćnike pri oblačenju.
S pojavom šivaćih mašina i ulaskom mode u masovnu proizvodnju dugmići su se zadržali pa su i oni slabijeg imovinskog stanja mogli da oponašaju bogate trendsetere. Čak i danas, 200 godina kasnije, muško i žensko kopčanje se zadržalo mada rijetko ko vidi funkcionalnost u tome.
Neki doduše vjeruju u drugu teoriju prema kojoj su se dugmići pozicionirali na desnu stranu jer su muškarci tako lakše dolazili do oružja koje se najčešće nalazilo ispod košulje, jakne ili kabanice koju je prvo trebalo otkopčati. Ta teorija ne objašnjava ženski način kopčanja.
