Američki prijestolnički dnevnik Vašington Post (The Washington Post) izvještaj o konačnoj pravosnažnoj presudi protiv političkih i vojnih vođa “Hrvatske Republike Herceg-Bosna” objavio je preko svih šest stubaca u vrhu strane svjetskih vijesti pod naslovom “Bosanski Hrvat ratni zločinac umro nakon dramatične akcije u haškoj sudnici”. List je – kako i priliči ozbiljnim novinama – zabilježio i posljednje riječi Slobodana Praljka nakon izricanja presude prije nego što će ispiti smrtonosnu tekućinu: “Ja nisam ratni zločinac!” To što ga uticajni američki dnevnik u naslovu ipak naziva “bosanskim Hrvatom ratnim zločincem” vrlo je poučna poruka. Koliko god nacionalisti na Balkanu i nakon prošlonedjeljne presude generalu Ratku Mladiću i nakon ovonedjeljne “Prliću i ostalima” pokušavali da omalovaže tribunal i predstave ga kao “politički sud”, očito je da istoriju devedesetih na Balkanu neće pisati negatori udruženog zločinačkog poduhavata – ni sami osuđeni poput nesretnika Praljka ili prvoosuđenog na ovom suđenju Prlića koji “svoju istoriju” prodaje u obliku obimne knjige, ni najviši državni funkcioneri poput predsjednice Hrvatske ili srpskog člana bosanskohercegovačkog Predsjedništva, ni negatori genocida koji posljednje uporište za “veliku pobedu” nalaze u ruskom vetu protiv rezolucije o Srebrenici u Savjetu bezbjednosti.
To šta oni govore o Tribunalu, jednostavno, nema nikakvog značaja i predstavlja žalosnu sliku nerazumijevanja i nepoštovanja principa vladavine prava. Osim toga – kampanja u Srbiji i Republici Srpskoj, u Hrvatskoj i među prvacima bosanskohercegovačkih Hrvata, u kojoj se najprije pokušavalo uticati na presude a zatim ih ekspresno osuditi kao “suđenje cijelom narodu”, objašnjava i zašto u javnosti tih zemalja Tribunal i nije mogao obaviti misiju u kojoj će istina o devedesetima doprinijeti pomirenju u ovom stoljeću.
Ako se politički prvaci utrkuju u negiranju temeljito dokumentovanih zlodjela; ako priređuju herojske dočeke povratnicima sa izdržavanja kazne za ratne zločine; ako – na taj način – oni sami poistovjećuju svoje narode s počiniocima masovnih zločina, zašto se čuditi kad navijači na tribinama u napadu pogrešno usmjerenog patriotizma kliču “nož-žica-Srebrenica” ili kad igrači istrčavaju na teren sa likom ratnog zločinca na dresovima.
To nipošto neće doprinijeti ni afirmaciji Hrvatske kao formalno europske države, ni navodno proevropskoj orijentaciji Srbije.
A što se Tribunala tiče, on će – okončavajući svoju misiju s krajem ove godine – ostaviti neprocjenjive dokaze o prirodi i razmjerama balkanskog krvoprolića devedesetih. Njegova – obiljem dokaza potkrijepljena – teorija o udruženom zločinačkom poduhvatu ima početak i kraj neopozive istorijske dokumentarne drame. Ona počinje s Karađorđevom: tamo se predsjednici Srbije i Hrvatske, Milošević i Tuđman, čak i dok još traje srpsko-hrvatski rat, dogovaraju o podjeli i prisvajanju teritorija susjedne države; onda se njihovi ključni “izvođači radova” na stvaranju srpske i hrvatske republike na teritoriji međunarodno priznate Bosne i Hercegovine – Radovan Karadžić i Mate Boban – 6. maja 1992. sastaju na aerodromu u Gracu usaglašavajući srpske i hrvatske teritorijalne aspiracije; pa se ta kampanja nastavlja dogovorima bosanskohercegovačkih srpskih i hrvatskih političkih i vojnih prvaka u Herceg-Novom o srpskoj logističkoj i vojnoj pomoći HVO-u u “ratu s Muslimanima”; uz kulminaciju u sastanku predsjednika “Herceg-Bosne” Mate Bobana s gradonačelnikom Trebinja Božidarom Vučurevićem na kojem – kako je svjedočio Vučurević – on nudi Bobanu da linija razgraničenja između Srba i Hrvata u Hercegovini bude Neretva: Srbima lijeva a Hrvatima desna obala Neretve. “A što ćemu s Muslimanima?” – pitao je Boban. “Tom polunarodu mjesto je u sredini – u Neretvi”.
Tribunal je, u stotinama materijalnih dokaza i iskaza, pokazao i kako su u svakoj fazi udruženog zločinačkog poduhvata međunarodne mirovne inicijative i posebno mape koje su nuđene kao “rješenje” u pregovorima od Lisabona do Ženeve i Dejtona, poticale na promjenu stanja na terenu s progonima “drugih” s teritorija namijenjenih jednoj ili drugoj etničkoj grupi. Tako je – na suđenju “Prliću i ostalima” – pored obilja drugih dokaza, prikazana i dokumentarna emisija BBC-a “Velika Hrvatska” koja pokazuje kako, u sjeni zločina počinjenih u ime “velike Srbije”, Tuđman u Bosni i Hercegovini gradi svoju državu na koncentracionim logorima, etničkom čišćenju, mučenjima i izgladnjivanju, koje je provodio njegov egzekutor Mate Boban”. Prlić u toj emisiji, kao “predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosna”, kaže kako je njegova “republika” nastala na osnovu ženevskog sporazuma. Kad ga novinarka opominje da taj sporazum nikad nije prihvaćen, on kaže kako su se “sve strane saglasile s principima”. Obilježavanje teritorija kojima će vladati jedna ili druga grupa vodilo je “etničkim čišćenjima” širokih razmjera, zločinima kakvi su počinjeni u Ahmićima i Stupnom Dolu, uspostavi koncentracionih logora poput Dretelja i Heliodroma …
Kada se ovih nedjelja budu svodili bilansi haškog Tribunala, najznačajniji dio njegove zaostavštine predstavljaće ta temeljito dokumentovana građa za balkansku istoriju devedesetih za koju se neće tražiti saglasnost nacionalističkih političkih prvaka i partija niti će joj se moći postavljati ograničenja u vidu veta političkih pokrovitelja ultranacionalizma.
