Ovo je tekst o dijaspori…
Dijaspori koju neki ne vole, a mnogi ne razumiju…
Vrijeme je ljetnih odmora. Vrijeme kada stranci napustaju zapadnoeuropske zemlje i vraćaju se odakle su došli. Vrijeme kada stranci dolaze iz zemalja u kojima teče med i mlijeko i novac raste na grani dolaze u zemlju gdje su rođeni i odrasli.
Nije lahko biti stranac gdje god da kreneš i gdje god da budeš. Jedni bi te iz nekog razloga, samo njima znanog, najradije gumicom izbrisali, a drugi bi te najradije vratili odakle si došao.
Na početku da se razumijemo, mi što nas strancima mnogi zovu, volimo Bosnu i ona je naša domovina.
Ma koliko nam je neko želio omrznuti i zgaditi – mi je volimo i rado joj dolazimo. Voljećemo je i dalje ćemo dolaziti.
Da je po onome što srca naša osjećaju – već danas bi spakovali kofere i došli u mjesta odakle smo iz raznih razloga otišli. Ali, u životu mnogo toga nije po našem…
Ovo je najteže vrijeme koje ljudski rod pamti.
Ljudi ne sude ljudima na temelju njihovih postupa ili riječi, već na temelju svoga mišljenja o njima. Ne mora neko ništa uraditi, pa ni kazati, ni napisati… dovoljno je da bude ili ne bude iz nekog mjesta, da pripada ili ne pripada nekome, da se zatekao ili bio na nekom mjestu ili da nije bio, da ima registarske oznake neke druge zemlje,… i odmah mu presude i presudu objese ja’l na svoju, ja’l na njegovu (virtuelnu) avliju.
Dosta više…!!!
Ako o nekome donosite sud onda tu osobu morate i poznavati.
Poslije rata sam deset godina bio domaći i gledao iz tog ugla strance kako dolaze u Bosnu, a sad sam više od deset godina stranac i gledam kako nas (neki) domaći gledaju.
Ne mogu da vjerujem u šta se moj narod pretvorio… Ne sav, ali dobar dio njega…
Kada mu govoriš lijepo i pozitivno – on kontrira sa negativnostima i pesimizmom ističući i nabrajajući sve moguće nijanse sivila.
Kada mu opet govoriš o teškoćama i problemima – on opet kontrira i misli da ga iz nekog razloga lažeš i prešućuješ mu stvarnu istinu.
Ako šutiš i gledaš svoja posla i to mu bude sumnjivo jer nešto mutiš.
Ne tražimo da pred nama ustajete, ali ne dozvoljavamo da po nama pljujete!
Povod za ovaj tekst su stalne optužbe da ljudi iz dijaspore bacaju smeće po Bosni kada dođu, da divljaju na cestama vozeći preko ograničenja, da pametuju svojom pričom o urednom Zapadu kao da su ga oni takvim učinili, a pokazuju drugu sliku, da pričaju strani jezik da bi se s njim folirali, da uznemiravaju komšiluk svojim razuzdanim ponašanjem, da hoće unajmiti radnike da im rade za male dnevnice, da u Bosni sređuju frizure i zube itd.
Za svako ponašanje dijasporaca koje iskače iz modela ponašanja kako neko smatra da treba biti, pogleda mu u registarske oznake na autu i kaže – nije ti ovo Austrija, Njemačka, Švedska…. pa da se tako ponašaš!
Uprkos činjenci da nam takvi Bosnu omrznuti žele, mi ipak Bosnu volimo…
Zato, ti koji svojataš Bosnu i misliš da je Bosna tvoja prćija, prije nego zucneš o dijaspori imaj na umu i ovo…
Najveći broj onih koji žive u dijaspori nisu tamo jer su pobjegli i leđa okrenuli domovini, narodu, rodnom pragu…
U dijaspori ima onih koji su tamo otišli godinama prije rata… Trbuhim za kruhom… Radili su i rade ko crnci od jutra do mraka, najčešće preživljavajući u zemlji gdje su radili ili rade, a sanjajući o danu kada spakovati kofere i vratiti se rodnoj grudi.
Znaj, u dijaspori su mnogi čija su imanja popaljena i uništena, a oni protjerani..
Znaj, u dijaspori su mnogi koji su mjesecima bili u četničkim i ustaškim logorima i posredstvom Crvenog križa oslobođeni i raspoređeni po bijelom svijetu…
Znaj da sam u dijaspori sreo majku kojoj su čenici ubili četiri sina… ima još jednog s kojim živi.
Samo u gradu u kojem živim poznajem borce iz Podrinja, ranjenog borca koji je branio Sarajevo, borce 505. Viteške bužimske brigade, roditelje, supruge, djecu šehida, ratne invalide, logoraše,…
U drugom gradu živi nosilac Zlatnog ljiljana, u trećem komandant odbrane Cerske, u četvrtom…, u petom…
Ne tražimo da pred nama ustajete, ali ne dozvoljavamo da po nama pljujete!
I zato, kada sljedeći put budeš htio zucnuti o dijaspori neka ti ovo naumpadne…
Znamo mi da ima i u dijaspori onih kojih bi se zbog postupaka njihovih svako postidio, kao što bi se i vas koji dijasporu samo po ružnom spominjete svako postidio.
Zato vi sebi slične jedino i primjećujete i po njima sudite.
Ili, zašto se ne bi ovoga sjetili prije nego sljedeći put zucnete?
Ljudi iz dijaspore su tokom agresije pomgali svoje porodice, rođake, komšije,… Pomagali su Armiju RBiH, sakupljali i slali humanitarnu pomoć, organizirali liječenja ranjenika, …
Kada je rat stao, oni su gradili i još uvijek pomažu obnovu i izgradnju srušenih džamija, puteva, vodovoda,… iako sve to najmanje koriste. Oni su uvijek oni na koje njihovo selo, naselje, ulica,… mogu računati…
Ponovljeno je do sada mnogo puta, da milijarde eura se svake godine sliju iz dijaspore u Bosnu. U prosjeku, stranac ili dijasporac – kako nas od milja zovete – svake godine unese i potroši jednu godišnju radničku plaću u Bosni i tako direktno pomogne njenu ekonomiju.
A mnogi među vama, kao u inat, sve to vraćate nazad kupujući slovensko-hrvatsko-srbijansku vodu, sokove, mlijeko i mliječne proizvode, meso i mesne proizvode, itd..!
Pa ko više brine o Bosni i njenoj ekonomiji? Po čemu to vi mjerite patriotizam i ljubav prema domovini? Po broju kritika i uvreda na račun dijaspore ili onih koji ne misle kao vi?
Ne tražimo da pred nama ustajete, ali ne dozvoljavamo da po nama pljujete!
Ljudi u dijaspori piju tešanjsku Oazu, Zlatnu džezvu, sokove Swity i svaki drugi proizvod koji neko uspije „progurati“ na tržišta gdje dijaspora živi.
Skoro se pojavio vlašićki sir u jednoj od trgovina i bio razgrabljen za nekoliko sati.
Zašto umjesto osude i etiketiranja dijaspore nebi dočekali svoje komšije, poznanike i prijatelje sa raznim projektima, tražeći od njih da investiraju ušparani novac, kako bi realizacija tih projekata ojačala bosanskohercegovačku ekonomiju i zaposlili one bez posla?
Zašto ljude iz dijaspore ne bi dočekali na način da ih privolite da što više para potroše u Bosni na domaće proizvode i usluge koje proizvedete i nudite?
Zašto ne bi ljudi koji se bave biznisom u Bosni tražili svoje sugrađane koji žive u dijaspori i bave se istim ili sličnim poslom kao i oni i tražili da ih upoznaju sa svojim iskustvima i da otvore neku vrstu saradnje?
Zašto se najveći dio kontakata sa ljudima iz dijaspore pretvori u traženje ili obezbjeđivanje neke vrste pomoći, a ne ekonomski isplativih projekta?
Ako neko iz dijaspore remeti red u mjestu odakle potječe on ili njegovi roditelji, ako neko krši pravila, ako se neko šepuri i smatra sebe boljim jer, eto ima, malo bolje auto i malo više para, znaj da dijaspora nema veze s tim… To je (ne)odgoj i seljakluk par excellance.
Davno su kazali da nisu seljaci oni što su (porijeklom) sa sela, nego oni koji imaju slamu u glavi. Čovjek treba da se ponosi sa onim šta ima u glavi i sa onim kako doprinosi zajednici, a ne sa odjećom koju nosi, autom koje vozi i količinom novca koje ima.
E znaj da takvi imaju slamu u glavi. Ali, oni moraju imati svoje ime i prezime. Nemaš pravo cijeloj dijaspori lijepiti etiketu takvih. Jer nismo svi takvi. Takvih ima i u dijaspori i u nedijaspori.
Ne tražimo da pred nama ustajete, ali ne dozvoljavamo da po nama pljujete!
I za kraj, jasno je nama da ogromna većina našeg naroda zna cijeniti dobro onih koji dobro čine, ali i pamtiti zlo i ružne postupke onih koji ružno postupaju.
Oni bez obraza i morala su danas najglasniji i stječe se dojam da dominiraju. Nije problem u njima.
Problem je što oni lijepi, dobri i iskreni domoljubi i patriote rade svoga posla i trude se raditi za dobrobit svoju, svog naroda i svoje domovine koliko znaju i umiju. Ne preostaje im vremena da se bave negativcima i umišljenim, uskovidim i zlonamjernim osobama koji za svako rješenje imaju problem i za svaku pozitivnost oni imaju negativnu etiketu koju jedva čekaju da nekome zalijepe.
