Djevojčica N. R. (12) iz Donjeg Bunibroda kod Leskovca sahranjena je juče na mjesnom groblju, nekoliko stotina metara od porodične kuće u kojoj ju je dan ranije zadavila njena majka S. R., koja boluje od depresivne psihoze i koja je poslije ubistva ćerke pokušala da se otruje sonom kiselinom.
Majka je juče, sat i po prije sahrane ćerke, iz leskovačke prebačena u zatvorsku bolnicu u Beogradu, uz pratnju policije.
U pogrebnoj povorci bili su drugarice i drugovi iz šestog razreda, baba i djeda po majci, rodbina i mještani. Krstaču je nosio otac G. R.
– Volio sam ženu, a ona mi je oduzela ono što mi je bilo draže i od nje i najdraže na svijetu, moju jedinicu – govori dok na vratima prima saučešće.
Svoje tročlano domaćinstvo je izdržavao radeći kao majstor građevinar. Te večeri kad je njegova ćerka ubijena vratio se s posla i suprugu i ćerku zatekao u dnevnoj sobi u veselom raspoloženju.
– Pričale su i smijale se. Čula se muzika. Nudile su mi da večeram, ali nisam bio gladan i oko 22 sata sam otišao na spavanje. Ne znam šta se dalje dešavalo. Znam samo da sam sutradan sat vremena ljubio i grlio moju mrtvu jedinicu. Jedva su me odvojili od nje – priča u suzama.
Majka S. R. je malo poslije ponoći pala na prag roditelja, koji žive u istom dvorištu.
– Povraćala je i žalila se na bolove. Smrdjela je na kiselinu. Odmah smo znali o čemu se radi, pa smo je prebacili u bolnicu. Nismo htjeli da budimo ni zeta ni unuku – priča baka.
Kada su ocu djevojčice oko sedam sati rekli šta se desilo, G. R. je otvorio ćerkinu sobu.
– vidio sam da mirno spava u ugasio joj svjetlo i kompjuter. Kasnije, oko 9.15, ušao sam sa da je probudim, a kada sam prišao bliže ukazao mi se stravičan prizor. Moje dijete je ležalo zadavljeno, pokriveno. Ne znam zašto je to uradila, ali znam da je naša ćerka posljednja dva mjeseca spavala sa njenom slikom – priča G. R.
Oboljela u djetinjstvu
S. R. je još kao djevojka bolovala od depresivne psihoze. Ranije je na tri mjeseca primala dozu lijekova putem injekcija, a u posljednje tri godine, kaže njen muž, pila je tablete samo po potrebi.
– Nikada nije polomila čašu, nikada nije povisila ton u kući – prisjeća se.
Njegova žena je, kaže, bila tiha i nije javno pokazivala nježnost prema ćerki, ali se posljednjih mjeseci nešto promijenilo u njihovom odnosu.
– Postale su nerazdvojne, Natalija je glasno govorila da je mnogo voli, a meni je bilo milo – priča.
I komšije su primijetile prisniji odnos majke i ćerke.
– Djevojčica je porasla, izrasla je u pravu ljepoticu, a majka je bdjela nad njom. Stalno se plašila da joj se nešto ne desi. Jednom mi je rekla da se boji da će Nataliji neko da naudi. Bilo mi je malo čudno – priča komšinica.
U dvorištu kuće Ranđelovića rodbina i prijatelji su se sat vemena juče opraštali od N. R. Tišinu su remetili jecaji i povremeni krik bake.
– Mila moja, kuda mi te vode – ponavljala je baka.
