Tič Nat Han, svjetski poznati učitelj iz Vijetnama, u svojoj knjizi “Mir je svaki korak”, kaže:
“Život možemo naći samo u sadašnjem trenutku. Prošlost je iza nas, a budućnost još nije nastupila. Ako se ne vratimo sebi u sadašnjem trenutku, onda gubimo dodir sa životom.”
Sreća nije dobitak ona je vještina. Sreću osjećamo zbog načina na koji proživljavamo neki trenutak. Jedino tako je sreća dostupna u ovom i u svakom drugom času.
Ako ne možete da budete sretni sada, takvi kakvi jeste, s onim što imate, nećete biti ni onda kada budete imali ono što mislite da želite. Ako ne umjete da se provedete sa 500 eura, nećete to umjeti ni sa 5000 eura.
Ako ne uživate u potpunosti šetajući ulicom sa bračnim drugom, onda vam ni putovanje na Havaje ili u Pariz neće predstavljati uživanje. Ne kažem da vam više novca i odmaranja neće olakšati život naravno da hoće. Ali neće vas učiniti sretnim, jer ne može.
Samo vi sami možete to da učinite, naučinivši da živite sa više stvarnih trenutaka. Ako ne razvijete vještinu da uživate u onome što imate, ništa sretniji nećete biti ni kada budete imali više. Jedan mudrac je imao divnu izreku:
“Nismo se rodili nesretni, to smo sami naučili.”
To znači da negdje u sebi još uvijek imamo talenat potreban za proživljavanje trenutaka, da se još uvijek možemo osloboditi navika nepažljivosti i početi s punom pažnjom da cijenimo svako životno iskustvo. Ona nam ne dolazi onda kada je tražimo, jer tada smo negdje drugdje, a ne ovdje i sad, nego onda kada dozvolimo sebi svijest o tome gdje smo i kada u potpunosti osjećamo ono što radimo, šta god to bilo.
Citirat ću jednu hikaju u kojoj stoji da se neki car teško razbolio. Niko nije znao šta mu je, niti kako mu pomoći. Svi su mislili da će umrijeti. Nakon nekog vremena na dvor je došao liječnik i rekao caru da će ozdraviti ako obuće košulju sretnog čovjeka. Car je odmah poslao sve svoje ljude u potragu za košuljom sretnog čovjeka. Vojnici su krenuli u grad i išli od čovjeka do čovjeka tražeći sretnog među njima. Prvo su krenuli u bogati dio grada, jer su očekivali da se tamo nalaze sretni ljudi. Međutim, od bogatih trgovaca, imučnih državnika i raznih ljudi koji su naizgled imali sve što im srce poželi niko nije bio sretan u životu.
Koliko god su imali, htjeli su više. Potraga se nastavila. Vojnici su obišli ostatak grada, zatim sela oko grada, pa sve dalje i dalje, ali bez ikakvih rezultata. Gdje god da su došli niko im nije dao odgovor da je potpuno sretan. Nakon duge potrage vojska se vratila u grad noseći žalosne vijesti.
Međutim, car se nije htio predati tako lahko. Poslao je vojnike u susjedne zemlje. Putovali su od grada do grada, prelazili planine i gazili doline, prolazili zemlje uzduž i popreko u svojoj neobičnoj potrazi, ali, opet, sve je bilo uzalud. Umorni i iscrpljeni na kraju svojih snaga odlučili su obustaviti svoju potragu. Sjeli su na proplanak kako bi se odmorili i prikupili snagu za povratak kući.
Nakon kraćeg vremena primjetili su kako im prilazi čovjek sa stadom ovaca. Kada im se približio čuli su ga kako pun zadovoljstva i radosti pjeva. Jedan vojnik je ustao i krenuo prema čobaninu i pitao ga:
“Da li si ti sretan čovjek? Pastir, mu radosno odgovorio Jesam: Vojnici ga u čudu pogledaše i pritrčaše, a da li bi nam prodao svoju košulju? Nestrpljivo upitaše. Pastir odgovori: da, ali ima jedan problem. Ja nemam košulju.”
